U povodu Svjetskog dana učitelja, podsjećamo na ključno važnu historijsku ulogu današnje Bošnjačke zajednice kulture u razvoju modernog obrazovanja u Bosni i Hercegovini, prvenstveno zahvaljujući radu društava „Gajret“ i „Narodna uzdanica“ te Kulturnog društva Muslimana „Preporod“ kao preteča i pravnih prethodnika današnje Bošnjačke zajednice kulture.

„Gajret“ – „društvo za potpomaganje đaka muslimana na srednjim i višim školama“

S obzirom na specifične prilike nakon austrougarske okupacije Bosne 1878. godine i egzistencijalnu nužnost prihvatanja evropskih vrijednosti u austrougarskoj Bosni i Hercegovini, uključujući vrijednosti modernog evropskog obrazovanja, društvo „Gajret“ 1903. godine osnovano je upravo s ovim ciljevima, i to prvobitno upravo kao „društvo za potpomaganje đaka muslimana na srednjim i višim školama“, ali je od samog početka njegova uloga bila znatno šira – sveobuhvatno kulturno-prosvjetno i šire društveno djelovanje među bosanskohercegovačkim muslimanima u skladu s naročitim okolnostima i potrebama bošnjačke zajednice s kraja 19. i početka 20. st. pa nadalje.

Organizirati i institucionalnim zalaganjem uvesti Bošnjake u modernu evropsku kulturu i društvo, ali bez napuštanja onog što su identitetske osnove i vrijednosti tradicije, i tako narod učiniti sposobnim za život u novim kulturnim i društvenim prilikama, bila je srž „Gajretove“ kulturno-prosvjetne i društvene uloge, koju će ovo društvo kontinuirano razvijati tokom svih kasnijih godina i desetljeća, uvijek za opće dobro, odnosno za „sreću doma i naroda“, kako je „Gajretovu“ suštinsku misiju stihom pjesnički sažeo upravo njegov vodeći inicijator i prvi predsjednik dr. Safvet-beg Bašagić, bard bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti i kulture, društveni uglednik i prvi bošnjački doktor nauka.

Djelujući kao „vakuf u kulturi“, a kasnije i uz pomoć vlastitih finansijskih resursa, uključujući i Banku „Gajret“, svoju misiju „Gajret“ ostvaruje najprije putem stipendija, potpora i zajmova za učenike i studente, a potom i putem đačkih konvikata i internata u svim većim gradovima u Bosni i Hercegovini i šire – u Sarajevu, Banjoj Luci, Tuzli, Mostaru, Bihaću, Foči, Trebinju, Gacku, Novom Pazaru, Prijepolju, Pljevljima te Beogradu, gdje je osnovan „Beogradski Gajret Osman Đikić“ i studentski dom. Uz niz drugih oblika odgojno-obrazovnog rada, uključujući i sirotište u Sarajevu, s istim ciljem „Gajret“ osniva i Ćilimarsku školu u Novom Pazaru, Radionicu za izučavanje i izradu ručnih radova u Trebinju te Žensku stručno-zanatsku školu u Stocu, koje su imale priznat status zanatskih škola, kao i brojne analfabetske tečajeve, učeničke korepetitorije, domaćičke škole, biblioteke, čitaonice i klubove, folklorne, književne, glumačke, muzičke i druge sastave, skupine i sekcije, organizirajući raznolike kulturne manifestacije, dramske i druge pozorišne predstave, koncerte, izložbe, igranke, različite vrste svečanosti i narodnih veselja i sl. „Gajret“ razvija i vlastitu izdavačku djelatnost, unutar koje posebno se ističe časopis Gajret, jedan od najznačajnijih književnih i kulturnih časopisa kod Bošnjaka u prvoj polovini 20. st., sve to uz desetine mjesnih organizacija gotovo u svakom mjestu u Bosni i Hercegovini, a onda i širom nekadašnje Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, odnosno Kraljevine Jugoslavije te u inostranstvu, sve do Sjedinjenih Američkih Država.

Svojim kulturno-prosvjetnim i društvenim radom, a posebno školujući hiljade učenika i studenata ne samo u Bosni i Hercegovini već i u širokom luku od Beča, preko Istanbula pa do Kaira i drugdje, „Gajret“, kao i „Narodna uzdanica“ kasnije, pomogao je ili omogućio obrazovanje čak dvije trećine bošnjačkih intelektualaca do 1941. godine, uključujući i tad naročito marginaliziranu žensku te siromašnu djecu i omladinu, ali i nebošnjake, istovremeno ostvarivši i niz raznih drugih važnih kulturno-prosvjetnih i društvenih postignuća u široj društvenoj zajednici, čime je praktično stvorio bošnjačku i bosanskohercegovačku kulturnu i obrazovnu, odnosno općenito intelektualnu i društvenu elitu i bitno oblikovao modernu kulturu i društvo Bošnjaka i Bosne i Hercegovine. U suštini, upravo zahvaljujući insistiranju na usvajanju vrijednosti evropskog moderniteta, ali bez negiranja i onog što su vlastite identitetsko-tradicijske vrijednosti, „Gajret“ je bio kulturno i društveno najprogresivnija i istinski avangardna pojava kod Bošnjaka svog vremena, a naročito u periodu između dvaju svjetskih ratova imao je i vrlo snažan širi društveni utjecaj.

Ukupna povijesna uloga „Gajreta“ bila je, dakle, historijski fundamentalna, što mu je osiguralo jedinstveno mjesto u kulturnoj i društvenoj povijesti Bošnjaka i Bosne i Hercegovine uopće, a slično se odnosi i na drugu preteču i pravnog prethodnika današnje Bošnjačke zajednice kulture – društvo „Narodna uzdanica“, koje je osnovano 1924. godine.

„Narodna uzdanica“ – još jedan bošnjački „vakuf u kulturi“ u funkciji napretka i prosvjete

Djelatnost „Narodne uzdanice“ bila je u osnovi ista kao i djelatnost „Gajreta“ – školovanje bošnjačkih učenika i studenata putem stipendija, potpora i zajmova te đačkih konvikata i internata u većim urbanim centrima – Sarajevu, Banjoj Luci, Tuzli, Mostaru i Zagrebu, gdje je osnovan studentski dom, odnosno putem drugih oblika odgojno-obrazovnog rada, kao i širi kulturno-prosvjetni i društveni rad kod Bošnjaka.

Također, i model rada „Narodne uzdanice“ bio je u osnovi isti kao i model rada „Gajreta“, uključujući i koncepciju „vakufa u kulturi“, a kasnije i stvaranje vlastitih finansijskih resursa, tako da se, uprkos pojedinačnim razlikama, „Gajret“ i „Narodna uzdanica“ dodiruju i prožimaju u svom djelovanju, a u životnoj stvarnosti, posebno na razini mjesnih organizacija, ostvaruju i neposrednu saradnju, pri čemu su u samom narodu oba društva percipirana kao zajedničke narodne institucije s ciljem općeg dobra cijele društvene zajednice. Kao i „Gajret“, i „Narodna uzdanica“ insistirala je na usvajanju modernih evropskih kulturnih i društvenih tekovina kod Bošnjaka, pa će se i ovo društvo otvoriti i ka kulturnim formama koje su ranije bile strane bošnjačkoj kulturnoj tradiciji, poput npr. modernog evropskog pozorišta ili klasične evropske muzike, uključujući i operu te balet, koje se na taj način uvode u bošnjački kulturni i društveni kontekst. Istina, „Narodna uzdanica“ nije uspjela sustići snagu „Gajreta“, koji je po svemu bio nadmoćniji, ali i ukorjenjeniji u široj društvenoj zajednici, no, u konačnici, i ovo društvo sa svoje strane dalo je također izrazito važan doprinos kulturnom i društvom razvoju bošnjačkog naroda, čineći tako sveukupnu povijesnu ulogu današnje Bošnjačke zajednice kulture još značajnijom.

Djelovanje „Narodne uzdanice“ bilo je posebno važno tokom Drugog svjetskog rata, kad su vlasti Nezavisne države Hrvatske zabranile rad „Gajreta“ te je „Narodna uzdanica“ imala vrlo zahtjevnu zadaću skrbi za bošnjački narod, što je činila onako kako je to mogla u teškim ratnim okolnostima, pokušavajući se oduprijeti politici i pritiscima endehaovskih vlasti onoliko koliko je to bilo realno izvodljivo.

Pritom, „Narodna uzdanica“ u ovom vremenu posebno je radila na pomoći bošnjačkim prognanicima i stradalnicima u ratu, naročito izbjeglicama i žrtvama četničkih zločina, ratnoj siročadi i sl., nastojeći i na druge načine pomoći Bošnjacima, ali i drugim ljudima pogođenim ratnim progonima, stradanjima i razaranjima, uključujući i žrtve ustaških vlasti te bivše štićenike i pitomce „Gajreta“, o kojima je „Narodna uzdanica“ također preuzela brigu iako je i sama imala brojne teškoće i ozbiljne probleme u svom radu, pokušavajući sačuvati i sebe i narod kao cjelinu pod endehaovskim režimom. Uz ovo, iz redova i „Gajreta“ i „Narodne uzdanice“ potekao je i niz učesnika narodnooslobodilačke borbe, pri čemu su pojedini članovi „Narodne uzdanice“ i javno kritički istupali spram vlasti Nezavisne države Hrvatske, bez obzira na opasnosti endehaovskog konteksta u kojem su živjeli i djelovali.

KDM „Preporod“ i njegova kulturno-obrazovna misija u novim okolnostima

Zasebne povijesti „Gajreta“ i „Narodne uzdanice“ okončavaju se 1945. godine, kad se – odlukom novih jugoslavenskih vlasti – ova dva društva ujedinjuju u jedinstveno Kulturno društvo Muslimana „Preporod“, kojem će biti priključena i sva druga muslimanska kulturna, prosvjetna i slična društva ovog vremena te brojne muslimanske čitaonice, uključujući i Muslimansko dobrotvorno društvo „Merhamet“.

Ujedinjeni „Preporod“ nastavlja raniju kulturnu, pa tako i prosvjetnu misiju društava „Gajret“ i „Narodna uzdanica“, ali na novi način – pod strogom političko-ideološkom kontrolom u duhu socijalističko-komunističkog „preporoda društva“, okrećući se elementarnom prosvjećivanju i obrazovanju širokih „narodnih masa“ u skladu s novim političko-ideološkim okolnostima, što će potrajati do 1949. godine, kad nove vlasti zabranjuju rad „Preporoda“, oduzimajući istovremeno i njegovu brojnu imovinu, uključujući i đačke te studentske domove širom Bosne i Hercegovine i tadašnje Jugoslavije. Time se, sve do obnove rada i djelovanja Kulturnog društva Muslimana „Preporod“ 1990. godine, prekida duga i plodna kulturno-obrazovna misija današnje Bošnjačke zajednice kulture, a Bošnjaci gube svoju središnju kulturnu instituciju, odnosno svoju kulturnu maticu.

Pa ipak, rezultati djelovanja „Gajreta“ i „Narodne uzdanice“, odnosno Kulturnog društva Muslimana „Preporod“ kao cjeline trajat će i dalje jer će bošnjačka kulturna i intelektualna, ali i šira društvena elita čije su stvaranje svojim radom prethodno potakla, pomogla i omogućila upravo ova društva postati izrazito važna osnova na kojoj će se graditi kulturni, intelektualni i društveni profil Bosne i Hercegovine nakon Drugog svjetskog rata budući da su praktično u tom vremenu bile vrlo rijetke kulturne, intelektualne i društvene ličnosti koje na neki način, kao članovi, saradnici, pitomci ili u nekom drugom smislu, nisu bile vezane za djelovanje „Gajreta“ i „Narodne uzdanice“, odnosno jedinstvenog Kulturnog društva Muslimana „Preporod“.

To su manje-više svi bošnjački pisci, kulturni radnici i umjetnici svih vrsta i intelektualci različitih usmjerenja od kraja 19. pa do sredine 20. st., neki od osnivača i prvih profesora Univerziteta u Sarajevu i drugih univerziteta u Bosni i Hercegovini, odnosno neki od prvih akademika Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine i sl., ali i onovremeni bošnjački političari te čak 13 narodnih heroja Jugoslavije, uključujući i mnoge žene te jedan broj nebošnjaka, kao i hiljade drugih učenika i studenata.

Jer, uz gromadnu figuru dr. Safvet-bega Bašagića kao pokretača i osnivača, dio institucionalne povijesti društava „Gajret“ i „Narodna uzdanica“, odnosno jedinstvenog Kulturnog društva Muslimana „Preporod“ na različite načine su i istaknuti pisci kakvi su npr. Riza-beg Kapetanović, Edhem Mulabdić, Osman Đikić, Osman Nuri Hadžić, Musa Ćazim Ćatić, Hamza Humo, Ahmed Muradbegović, Abdurezak Hifzi Bjelevac, Hasan Kikić, Zija Dizdarević, Hamid i Mak Dizdar, Alija Nametak…, kao i Skender Kulenović, Meša Selimović, Ćamil Sijarić, Šukrija Pandžo i brojni drugi, veliki slikari poput Ismeta Mujezinovića ili svjetska operna diva Bahrija Nuri Hadžić, ali i npr. istaknuti kompozitor i etnomuzikolog Cvjetko Rihtman.

To su i mnogi kasnije vrhunski intelektualci i naučnici, npr. akademici Hamdija Kreševljaković, Salko Nazečić, Hamdija Čemerlić, Midhat Šamić, Enver i Husref Redžić, Midhat Begić, Esad Pašalić, Nedim Filipović i dr. Isti je slučaj i s brojnim historijski važnim ličnostima te važnim društvenim radnicima i političarima iz različitih vremena, među kojima su bili i npr. Šerif Arnautović, Ali-beg Firdus, Esad Kulović, Halid-beg Hrasnica, Mehmed Spaho i mnogi drugi, potom reisul-uleme Teufik Azabagić, Mehmed Džemaluddin Čaušević, Fehim Spaho i Sulejman Kemura, ali i Husaga Ćišić, Suljaga Salihagić, Šukrija Kurtović, Hasan Rebac ili Akif Šeremet, kao i Husein i Hasan Brkić, dr. Zaim Šarac, general-major Sulejman Filipović, Pašaga Mandžić, Osman Karabegović, Avdo Humo, Džemal Bijedić, Hakija i Hamdija Pozderac i dr., a to su i revolucionari kakvi su bili i npr. Avdo Sumbul, Muhamed Mehmedbašić, Behdžet Mutevelić ili Mustafa Golubić, odnosno narodni heroji Mahmut Bušatlija, Ahmet Fetahagić, Rifat Burdžović, ali i Ognjen Prica i Vladimir Perić Valter…, koji su uglavnom bili stipendisti „Gajreta“.

Bio je to, dakle, intelektualni i društveni kapital koji će suštinski nastaviti djelovanje institucije iz koje je potekao i nakon što je ona formalno prestala s radom, a koji će, bilo posredno, bilo direktno, biti osnova i na kojoj će se niz godina kasnije obnoviti rad te iste institucije, a koja je ipak uspjela nadživjeti politike, vlasti i režime koji su je nastojali ukinuti, razvijajući se trajno kao institucija kulture i znanja, bez obzira na sve izazove.

To je slučaj i danas, kad Bošnjačka zajednica kulture, kao temeljna i najstarija organizacija kulture Bošnjaka, odnosno bošnjačka kulturna matica i svjetska kulturna zajednica bošnjačkog naroda, nastavlja misiju kulture i znanja svojih pravnih prethodnika, počev od društava „Gajret“ i „Narodna uzdanica“, preko Kulturnog društva Muslimana „Preporod“, odnosno Kulturnog društva Bošnjaka „Preporod“ i Bošnjačke zajednice kulture „Preporod“, pa do Bošnjačke zajednice kulture kao takve.

(Izvor: Biserje.ba)