Piše: Dr. sc. Suadin Strašević

Godine 1878. slijedeći odluke Berlinskog kongresa, ogromne snage Austro-Ugarske monarhije, krenule su u vojnu okupaciju Bosne i Hercegovine. Snage bosanskog otpora vrše ubrzane pripreme, ustrojava se bosanska vlada, vojska, ostale potrebne službe za odbranu Domovine. Razvija se i rasplamsava težak rat. Okupacione snage, iznenađene otporom, dopremaju nove vojne jedinice. Jedno od žarišta otpora bila je Tuzla.

Odbranom Tuzle i šire regije, zapovijedao je pljevaljski muftija Mehmed Vehbi Šemsekadić. Okupacionim snagama komandovao je feldmaršal Sapari. Poslije početnih uspjeha Saparijeva XX divizija bila je slomljena i odbačena do Doboja, gdje je vršila pregrupisanja i čekala vojnu pomoć. Posebno su ostale zabilježene teške bitke na Tušnju u Tuzli, Šićkom Brodu, Gračanici, Spreči i kod Doboja, prenosi Bolja Tuzla.

VEZANI TEKST  >>>VELIKANI | Poema o tuzlanskom kapetanu - prilučkom vakifu (Video)

Poslije pristiglog pojačanja Austro-Ugarska okupaciona vojska, sa čak dva korpusa, uspjela je da osvoji Tuzlu 22. septembra 1878. godine i uspostavi svoju vlast. Prvi organ kojeg je Austro-Ugarska okupaciona vojska osnovala u Tuzli, bio je vojni prijeki sud. Bosanske snage sa muftijom Šemsekadićem povlače se prema Sandžaku. Borci iz Tuzle i regije povlače se kućama.

Međutim, postojali su bosanski borci koji su odbili da predaju oružje i da prihvate okupacionu Austro-Ugarsku vlast. Oni započinju postojanu gerilsku borbu. U našoj regiji Tuzle, među najistaknutijim gerilcima, bili su braća Alija i Meho Nikšić iz Gnojnice kod Lukavca. Poslije sloma otpora oni se povlače u šume Svatovca (Poljice) i Dubrave (Priluk), odakle vode borbu pune dvije godine.

Prolegomana

Godine 1878. slijedeći odluke Berlinskog kongresa, ogromne snage Austro-Ugarske monarhije, krenule su u vojnu okupaciju Bosne i Hercegovine. Snage bosanskog otpora vrše ubrzane pripreme, ustrojava se bosanska vlada, vojska, ostale potrebne službe za odbranu Domovine. Razvija se i rasplamsava težak rat. Okupacione snage, iznenađene otporom, dopremaju nove vojne jedinice. Jedno od žarišta otpora bila je Tuzla.

Panonika

Odbranom Tuzle i šire regije, zapovijedao je pljevaljski muftija Mehmed Vehbi Šemsekadić. Okupacionim snagama komandovao je feldmaršal Sapari. Poslije početnih uspjeha Saparijeva XX divizija bila je slomljena i odbačena do Doboja, gdje je vršila pregrupisanja i čekala vojnu pomoć. Posebno su ostale zabilježene teške bitke na Tušnju u Tuzli, Šićkom Brodu, Gračanici, Spreči i kod Doboja.

Poslije pristiglog pojačanja Austro-Ugarska okupaciona vojska, sa čak dva korpusa, uspjela je da osvoji Tuzlu 22. septembra 1878. godine i uspostavi svoju vlast. Prvi organ kojeg je Austro-Ugarska okupaciona vojska osnovala u Tuzli, bio je vojni prijeki sud. Bosanske snage sa muftijom Šemsekadićem povlače se prema Sandžaku. Borci iz Tuzle i regije povlače se kućama.

Međutim, postojali su bosanski borci koji su odbili da predaju oružje i da prihvate okupacionu Austro-Ugarsku vlast. Oni započinju postojanu gerilsku borbu. U našoj regiji Tuzle, među najistaknutijim gerilcima, bili su braća Alija i Meho Nikšić iz Gnojnice kod Lukavca. Poslije sloma otpora oni se povlače u šume Svatovca (Poljice) i Dubrave (Priluk), odakle vode borbu pune dvije godine.

Autoru ovih redaka, od ranije su poznata dva usamljena mezara u brdskom sistemu Dubrave, označena jednostavnim kamenjem, bez natpisa i bez bilo kakvih drugih saznanja o tome. Međutim, lokalni hroničar Osman Kasumović poznat i pod imenom Bilježnik, 3. marta 1958. godine, zabilježio je dragocjene podatke o braći Nikšić kao i narodnu pjesmu koja govori o njihovoj borbi i pogibiji.

Kao osnovni izvor, čini se posredni, Bilježniku je poslužilo upamćeno kazivanje Avde Kovačevića iz Tulovića. Poslije izdaje i hapšenja u Priluku, braća Nikšić su, teško povrijeđena, volovskim kolima po blatnjavom Sprečkom polju prevezena u Tuzlu 1880. godine. U Tuzli Austro-Ugarski sud ih je osudio na smrt vješanjem. Izvršenju smrtne kazne prisustvovao je veliki broj građana Tuzle i okoline, a među njima i kazivač Avdo Kovačević koji je, između ostalog, ispričao i ovo: Prvo je obješen stariji brat Alija, a zatim je stiglo pomilovanje za oba brata. Kada su to pročitali mlađem bratu Mehi; on je kategorički odbio pomilovanje rekavši „Kada je moj stariji brat obješen, neka se i ja objesim, jer ne trebam bez njega života“. Poslije ovih riječi i mlađi brat je pogubljen.

Tuzlom je zavladala jeziva tišina koja je trajala danima; glasnija od svakog krika. Nadalje, Avdo Kovačević je govorio i sljedeće: Na dan pogubljenja braće Nikšić nebo je bilo vedro bez ijednog oblaka. Netom poslije pogubljenja braće Nikšić, Tuzlom i okolinom je zavladalo takvo nevrijeme, grad i kiša, kakvu Avdo nije upamtio za cijelog života.

Noću, po najvećoj kiši, bosanski narod je na rukama prenio tijela braće Nikšić, iz Tuzle na brdo Dubrava u Priluku, i ukopao ih na jednom proplanku; gdje se i danas nalaze dva mezara, kao što ranije rekoh, označena kamenom. Kao poseban izraz pijeteta iz naroda je izronila pjesma o braći Nikšić koju mi, s obzirom na okolnosti i mjesto događanja; Tuzla, Tuzlanski kotar i regija, nazivamo Tuzlanskom lirikom!

Pjesmu (Tuzlansku liriku) prenosimo autentično onako kako je zabilježena, bez bilo kakvih intervencija u tekstu; osim što smo, u svega par navrata, umjesto prezimena napisali „slovo“… Slijedi: Tuzlanska lirika.

„Pjesma o pogibiji braće Nikšić

Ova pjesma koju narod pamti

Ko god može neka je upamti

Vi slušajte šta ću vama reći

Kako ginu ljudi se boreći

Teških dana što nijesi znao

Kad je Švabo Bosnom zavladao

Da smo bili da vidimo muka

Šta radiše sve Švabina ruka

Svoj namet, narodu metnuo

Narod se je borit zametnuo

I u borbu svetu narod pođe

I na čelu s njima vojskovođe

Ti pokreti poznati su nama

Sve na čelu sa vojskovođama

Kad je Švabo tek vidio muka

Da Bosanci bježe u hajduke

Da iz šume Švabe napadaju

Njiha bješe u svakome kraju

Nikšić braća dva hajduka bili

U Gnojnici oba se rodili

Po imenu Meho i Alija

Njiha pamti naša istorija

Oni bjehu stalno u planini

I hajdučkim životom živili

Ništa nisu nikom otimali

Što je tuđe oni su iskali

Imali su dobrije jarana

Od njih njima dolazila hrana

Konačiše blizu vodenice

U Dubravi nazvanoj Stjenica

Tudi braća Nikšić konače

Seb kuhaju prohe i pogače

Tako žive dvije godine dana

I stekoše dobrije jarana

Pričat ću vam nije svemu hića

Oni imaju Smaju H.

Smajo je njima veliki jatak bio

Uvijek im je hrane donosijo

Ali Švabo za njiha neznade

Da se uhvati odrede nagradu

To je Smajo jedva dočekao

I hajduke na večeru zvao

Ali jadni neznaju šta će biti

Da će im se Smajo osvetiti

Te večeri Smajo ih je zvao

A kurire po Švabe je slao

Jedne šalje kamenoj Vozućoj

Druge šalje mjestu Puračiću

Trinajest Švaba došlo je po noći

Oni vele pobjeći neće moći

Smajlu kuću oni opkoliše

Domaćina Smaju povikaše

Rekoše mu da im se predaju

Da iz svojih pušaka ne pucaju

Kad je Smajo riječi razumio

On je Nikšić braći govorio

Šta će braćo da bude sa vama

Mora te se predati Švabama

Al se braća ni predati neće

Dok kap krvi po tijelu se kreće

Opet Smajo govori Švabama

Da će oni tući se sa vama

Kad se Švabo našao u muci

Što mu tako rekoše hajduci

Vidje Švabo šta će najzad biti

Da će morat kuću zapaliti

Smajo braći odluku donijo

Šta je Švabo njima naumio

I on odma u kuću ulazi

Na namazu on braću nalazi

Kad su braća namaz završila

Sa Smajom su vako besjedili

Mi volimo goriti u vatru

Neg u ratu Švabi se predati

Kad je Švabo taku vijest dobio

On je slamu sa gumna skupio

I u pomoć zove sve seljake

Slamaj bila J. Salke

Kad je slama bila sakupljena

I kuća je bila zapaljena

Sve polahko do krova do gori

I brat bratu ovako govori

Hajde brate da se halalimo

Došloj vrijeme da mi izginemo

Kada su se braća halalili

I bratski se oni izljubili

Ovako se braća rastajali

I ovako vrata otvorili

Na vrata su oni iskočili

I kroz Švabe oba progazili

Bježi braćo u pravcu Rudenika

A za njima ostaje Švabe cika

I u šumi borba se otvori

Bratac bratu ovako govori

Šta rekoše tako učiniše

I na Švabu vatru otvoriše

Tude su se sa Švabama bili

Do jednoga u šumi se skrvili

Tako braća živi ostadoše

I hajdučki život nastaviše

Posle toga dva mjesecaj prošlo

Dok i ovo čudo nije došlo

Opet braća konak započeli

Po Z. Ibrahima želji

Ibrahim Z. takozvani Kravo

Na konak je te hajduke zvao

A potajno obavijesti ljude

Da večeras hajduke probude

Kad hajduci večer večerali

I u tvrde snove su zaspali

Mujo B. Karlaš iz Grivica

Neimaše obraza ni lica

Omer K. došao po vijesti

Koji nema u glavi svijesti

Jedan Z. i šnjim Mehmed B.

Njih četiri ko četiri psine

I polahko u kuću ulaze

Dva hajduka zaspana nalaze

U rukama motke pouzdane

Braći Nikšić život će da padne

Psi su njiha tolko izmučili

Dok se braća nisu onesvijestili

Kada su se oni onesvijestili

Psi su njima puške prigrabili

I u gori položaj uzeli

Gdib se najpre s hajducima sreli

A kada se braća osvijestiše

Al grdnije rana dopadaše

I polahko napuštaju konak

Al će opet psi skočiti u stomak

Kad su braća na njih udarili

Obadvoja živa uhvatili

Pola mrtvi bjehu na kolima

Predaše ih Švabinim vlastima

Cijelom svijetu bilo je na znanje

Osuđeni oba na vješanje

Kada im je dan suđenja došo

Mnogi narod u Tuzli je prošo

Da svi vide smrt ovih hajduka

Jer je svakom žao a i muka

Kad je vrijeme došlo za vješanje

Još nestiže njima pomilovanje

Kad se Aliji svršilo vješanje

Tad je stiglo njima pomilovanje

Franjo Josip pomilova njiha

Al Alija već na vješalima

Kad je Meho ostao bez brata

I on traži vješanje kraj brata

Kad ja nemam Alije kraj sebe

Nek i mene objese kraj tebe

Dva su brata obješena bili

Dragi narod ostade da cvili“

__________________________________________________________________________________________________

Odgovorno novinarstvo i pozitivne priče podržavaju ljudi koji vjeruju u istinske vrijednosti. Podržite Ins.ba. Podržite put Istine i Dobra. Više saznajte ovdje.