Piše: Andrej Nikolaidis

Znatel’ priču o Vasi Ladačkom? I ja sam je još onomad čuo.

Ali mi nije jasno what seems to be the problem: zašto bi Vasu trebalo žaliti?

Znači: Vasa je bio iz srednjeg staleža, ali je htio da bude gazda. Zaljubio se. Ali njegova voljena nije bila bogata. Vasa je nju mogao oženiti, pa vrijedno raditi i možda steći bogatstvo. A vala je mogao živjeti i kao ne-bogat. Al’ je Vasa hteo mnogo više. I lakše. On je tada mislio ovako:

Džaba bilo grudi bijelih

i usana zarudjelih

kad ja nemam

mercedes i roleks.

Htio je, dakle, da se dobro uda. Htio je do bogatstva kroz brak sa bogatom. Vasa je, dakle, bio sponzoruša. Samo što je Vasa, po svemu sudeći, bio muško. A kad je muško sponzoruša, to je ljudima nekako dirljivo, prosto išće suzu – istim onim ljudima koji pronalaze nemali užitak u iskazivanju prezira prema ženama sponzorušama, prenosi CdM. 

Vasa je uspio u onome što je naumio: oženio je bogatu pa je bio bogat. A onda se sjetio da nije u šoldima sve te da mu je, zapravo, sve džabe, jer nije sa onom koju voli. Pošto je bio tužan, po čitavi dan i noć krkao je kulen i lokao dunju i gemišt od rizlinga, dok nije umro.

Tragedija, u pičku materinu.

Jasno vam je šta hoću reći: Vasa nije tragična ličnost nego smećar. Zbog para je pljunuo na dvije žene koje su ga možda voljele. Kažem „možda“, iako je to, zapravo, izvjesno. Vasa je, naime, bio nosilac čitavog niza karakternih mana koje su ženama generalno neodoljive. Bio je takozvana namučena duša – teško je odoljeti ne pokušati spasiti takvoga muškarca.

Tragična nije ni ona prva đevojka, lepa al sirota. Tu ženu je Bog pogledao kad je makao kretena iz njenog života. Spasila se kad je Vasa otišao kod druge. Da je oženio nju, ne bi prošlo mjesec a već bi počeo da je mlati kad se vrati iz kafane, gdje bi ždrao kulen i lokao dunju i gemišt od rizlinga te bio nesretan – samo ne zbog toga što nije sa onom koju voli, nego jer sa njom jeste, pa zbog toga nema mercedes i roleks.

Tragična ličnost priče o Vasi Ladačkom je njegova žena. Ona za koju Balaševića boli ona stvar, pa nam je opisuje sa tek četiri riječi, sa zainteresovanošću i empatijom kakvu čovjek osjeća prema traktoru ili suncobranu – „jedinica kćerka nekog gazde“. Nju je govedo od oca udalo za pohlepnog majmuna, koji je sa njom bio samo zbog para i pritom je, neizostavno, mrzio i vrlo vjerovatno tukao – jer je, eto, morao da bude sa njom, a ne sa onom koju voli. Toj ženi je život sa Vasom bio pakao – ali za nju nikoga nije briga.

Jedina svijetla tačka u njenom životu je bio Vasin alkoholizam, zbog kojega je ovaj rijetko svrćao kući i zbog kojega je rano krepao. Najbolji muškarac je autodestruktivni muškarac. Ciroza i zakrčenje krvnih sudova su najbolji ženini prijatelji. Suprotno uvriježenom mišljenju, pijani muškarci manje su opasni od onih trijeznih. Pijanstvo, naročito ako je temeljito i učestalo, vodi u impotenciju, koja za ženu znači spokoj.

Sve ovo vam ne pričam zato što sam umislio da sam stručnjak za muško-ženske odnose, za koje, kao i većinu konvencionalnih međuljudskih odnosa, što je dakako eufemizam za koktel laganja, hipokrizije i hronične nesposobnosti za autorefleksiju i samokritiku, ne dajem pet para. To što čovjek čitav život nešto trpi, ne čini ga stručnjakom za to. Naime: to što ti se čitav život, svako malo, kao makovi u žitu rascvjetaju hemoroidi, ne znači da ih umiješ objasniti, još manje operisati.

O ovome je riječ. Ovo je društvo toliko bolesno, petrificirano izvana, gangrenozno iznutra, u njegovom temelju je toliko laži i dvoličnosti, da je jedini način da budu stvorene minimalne šanse ozdravljenja to da sve naše priče, a naročito one u koje se ne smije dirnuti, ispričamo iznova, iz radikalno drugačije perspektive, sa radikalno drugačijom poentom.

U zajednici koja se klanja zlatnom teletu i u crkve unosi kipove lažnih božanstava, ikonoklazam je jedini etički čin.