Piše: Faruk Dizdarević

Ibrahim Kajan je uman, a onda i vrlo obrazovan gospodin. Te dvije vrline u spoju sa bogatim životnim iskustvom i, po svoj prilici, ličnom prirodom okrenutom unutrašnjem refleksu uvjetovale su njegovo literarno mnogoglasje (pjesnik je, pripovjedač, romanopisac, putopisac, esejista, književni kritičar, dramaturg…).

Potka njegove nove knjige Samo prolaznik (Autobiografski fragmenti) pravljena je, s jedne strane, na epistolarnoj foliji kojom se otiskuje dramatska matrica jednog posredovanog života, dok se na drugim folijama ovog štiva – palimpsesta granaju sasvim lični tokovi samog autora. Tako se u knjizi, odnosno u ovoj epizodičnoj hronici, spaja više raznorodnih i samo prividno razdvojenih tokova koji nose i odbljesak esejističkog, no iako (koji put) ostvareni tehnikom sugestivne reportaže, oni nimalo začudo ne kidaju ovo interesantno, narativno poneseno prozno pletivo, prenosi Biserje.

Arabija ljubavi

U ovoj knjizi govori se o raznim temama. Autor vješto uklapa priču u priče, tako da je svaki tekst u kontekstu, a kontekst u tekstu obilježje je modernog prosedea; to je dostupno samo stvaraocima fine literarne kulture što Ibrahim Kajan svakako jeste. Ovdje se, maltene, sve priče završavaju na nenametljiv, spektralan – baš kao u boralnoj svjetlosti – način. Život teče svojim tokovima, pa nam se čini da oni u stvari i obrubljuju živo dramatsko središte. Baš onako kako je Čehov (Pisma glumici Marini Lilinoj) definisao svoj teorij u tzv. drame sitnica: ljudi razgovaraju, rade uobičajene stvari, putuju… Ali ispod toga vibrira puna dramatika ljudskog života. Ovakvom koncepcijom Kajan je htio da na neki način razbije uobičajene sheme u prikazu biografske građe i usud onog što se naziva sižejni kalup.

Sav taj naočigled raznovrsni instrumentarij sa elementima, čini se, različitog logosa postaje potka za naredne iskaze u kojima autor svoje literarno umijeće isprobava / saopćava kroz još dublju misaonu koncentraciju. Svoje životne dogodovštine i miracule on razlaže kroz analitički postupak, postižući na taj način jasne kristalne slike i dovršenu resepcijsku verziju temata o kojem priča. Pitanja kojima se u ovoj knjizi pozabavio Kajan imaju čvrstu logičku strukturu; iako na neki način fragmentarna, tako su sistemski povezana da čine jednu vrstu spirale autorovog životopisa. To Kajan majstorskom dramaturgijom provodi.

Uskoro će se navršiti punih šest decenija otkako Ibrahim Kajan učestvuje na književnom poprištu. U pjesničku republiku stupio je 1967. godine zbirkom Arabija ljubavi. Stameno mjesto u njoj osvojio je 1973. godine zbirkom pjesama Kuću dok nađeš za koju mu je dodijeljena Nagrada “Antun Branko Šimić”. Njegova književna refleksija kroz svaku narednu knjigu emanirala je dodatnu, dubinsku oštricu. Tako je autor, iz knjige u knjigu, nudio čitaocima sve kompleksniju literarnu ravan, izvlačeći iz kruga života njegovo (moguće) sušastvo i smisao. Kajanovo sazrijevanje tokom, dakle, njegovog višedecenijskog literarnog iskustva kretalo se, moglo bi se reći, dvostrukim kolosjekaom – estetičkim i intelektualnim.

Njegovo književno sazviježđe čini dosada objavljenih 27 naslova s kojima je Kajan obogatio bosanskohercegovačku i hrvatsku književnost osobenim valerima i nesvakidašnjim jezičkim tvoraštvom. Iako je prevashodno autentičan pjesnik, ipak on ne pjeva kao ptica na grani. Nećemo pogriješiti ako ga svrstamo u red eruditnih stvaralaca, koji koristi brojne rekvizite i simbole iz historije, književnosti i mitologije, nacionalnih riznica duhovnosti. To kod Kajana ne djeluje nakalemljeno već se prirodno uklapa u njegov literarni registar i fundus. Kajanove formulacije djeluju smisleno i autentično. On zna da riječ kao ni hljeb ne smije izaći prijesna na govornu trpezu; riječ kao i hljeb mora prethodno da se pripremi i umijesi u svojim naćvama.

Ibrahim Kajan svojom knjigom Samo prolaznik (Autobiografski fragmenti) stvorio je uzbudljivu intelektulnu prozu. Daleko od pomisli da piše samoispovijest ili, pak, nekakvu porodičnu hroniku, iako je i to na određen način ugradio u višeslojnu potku ove autobiografije. Izrazito moderna i urbana svojom sugestivnom pikturalnošću, svojim autobiografskim fragmentima, ona se ostvaruje u apoteozi individualizma. Ova je knjiga / palimpsest o jednom ljudskom životu ili dijelu njegovom. Pored ostalog, ta sjećanja otkrivaju duhovnu topografiju određenih naših prostora, spominju se konkretni ljudi s imenom i prezimenom iz svijeta književnosi, uopće umjetnosti, zatim nauke, politike, historije. Ove priče satkane pomalo od pikanterija i od strujanja jedne intelektualne duhovnosti koji put sa internacionalnim bedekerom (podnaslovi: Egipat se nije dao opisati; Godina dana u Turskoj; Putovanje u Libiju; Susret sa Gadafijem…) otvaraju pitanje da li su konstrukcija ili talas jednog mora koje se u nama ogleda?

Draž ovih zapisa je u napuštanju, čak i fluidnosti epistolarnog lanca. Cjelokupni čovjekov životni hod autor posredno tumači kao životnu (sudbinsku) skrivalicu. Zgusnuta vremenska projekcija, koju Kajan u ovoj knjizi koristi kao literarni postupak, pokazuje da nema čvrste granice između metafizike i neke vreste lične datosti. Lijepa i mudra proza, za tumačenje i susretanje sa samim sobom.

Očima duše

Autor kao junak u ovoj knjizi naravno zaslužuje dužnu pažnju. On nije samo narator – on je lik ovog životnog tkanja, pa i dejstvujući subjekt koji ne samo što iznosi na vidjelo tuđe živote, nego, naravno, samog sebe obasjava kao protagonistu na životnoj sceni.

Zato se ova knjiga doživljava kao svojevrsna fuga, kompozicija sa naizgled dispataritnim dionicama koje, na kraju, postižu značenjsko sazvučje. Odvajanje od epistolarne, reporterske, čak i klasično romaneskne naracije je namjerno: autor spliće u cjelinu samo ono što tu cjelinu i može i treba da čini. On na proticanje života gleda očima duše, očima misli, očima emocija, očima vremena, ali i očima koje vrše izbor i kako će se, a ne samo šta gledati i vidjeti… I naslov Samo prolaznik ove njegove knjige predstavlja sretno komponiranu sintagmu.

Zaranjajući u svoja sjećanja, Ibrahim Kajan nam, rečeno je već, ne nudi autopsihoanalizu.

On je zapisao ono što je na izvjestan način obilježilo njegov život; zapisati znači natjerati sebe da živiš sa onim što ne možeš da izmijenis. Kako za Kajana, tako i za sve nas.

_________________________________________________________________________________________________

Odgovorno novinarstvo i pozitivne priče podržavaju ljudi koji vjeruju u istinske vrijednosti. Podržite Ins.ba. Podržite put Istine i Dobra. Više saznajte ovdje.