Odgovorno novinarstvo i pozitivne priče podržavaju ljudi koji vjeruju u istinske vrijednosti. Podržite Ins.ba. Podržite put Istine i Dobra. Više saznajte ovdje.

__________________________________________________________________________________________________

U povodu praizvedbe opere „Ilhamija“ Benjamina Ribića, u produkciji Bošnjačke zajednice kulture – Općinsko društvo Travnik i Direkcija Sarajevo te koprodukciji Centra za kulturu Općine Travnik (izvršni koproducent), Bosanskog narodnog pozorišta Zenica (izvršni koproducent) i Fondacije „Meyli“ (kreativni koproducent), u nastavku objavljujemo prigodno slovo predsjednika Bošnjačke zajednice kulture prof. dr. Sanjina Kodrića:

Opera Ilhamija kompozitora i libretiste Benjamina Ribića jedna je od svega nekoliko bošnjačkih i uopće bosanskohercegovačkih opera te – što treba posebno istaći – druga opera u produkciji Bošnjačke zajednice kulture u svega dvije godine, i već kao takva raritet je posebne vrste u ukupnosti bošnjačke i bosanskohercegovačke kulture.

Bošnjačka opera

Opera kao umjetnički žanr naglašeno je evropske provenijencije te je, s obzirom na vrlo specifične procese recepcije evropske kulture u Bosni i Hercegovini od kraja 19. st. pa nadalje, u bosanskohercegovačkom, a osobito bošnjačkom kontekstu ostvarila dosad vrlo ograničenu i oskudnu tradiciju, pri čemu se prvom stvarnom, cjelovito ostvarenom bošnjačkom i bosanskohercegovačkom operom smatra tek Hasanaginica (2000) kompozitora Asima Horozića, zasnovana na motivima glasovite istoimene bošnjačke narodne balade u interpretaciji libretiste Nijaza Alispahića, dok je prva bošnjačka i bosanskohercegovačka u punom kapacitetu ostvarena nacionalna opera tek Tvrtko, kralj bosanski (2024) Ammara Jažića, zasnovana na romanu Ljetopis o kralju Tvrtku Jasmina Imamovića i libretu Muamera Kodrića.

Praktično, operna umjetnost u bošnjačkoj i bosanskohercegovačkoj kulturi još uvijek je u značajnoj mjeri u začetku u smislu originalnog domaćeg opernog stvaranja, što svako novo operno djelo čini izrazitim ne samo muzičko-umjetničkim već i uopće kulturnim iskorakom, ali nužno i izazovom, odnosno – u konačnici – nesumnjivim podvigom, kako je to slučaj i s operom Ilhamija Benjamina Ribića.

Uz brojne praktične izazove, operni stvaralac u bošnjačkoj i bosanskohercegovačkoj kulturi neizbježno se suočava i s izazovom u osnovi nedostatne tradicije, s brojnim tradicijskim prazninama, bez neposrednih tradicijskih polazišta i prethodnika, ali i s izazovom dovođenja u vezu evropske operne kulture i njezina izostanka u izvornom bošnjačkom i bosanskohercegovačkom tradicijskom kontekstu.

Riječ je, dakle, o izrazitom tradicijskom „raskoraku“ koji neizbježno mora savladati bošnjački i bosanskohercegovački operni stvaralac, odnosno o nužnosti „premoštavanja“ izvorno umnogome različitih kulturnih tradicija, što individualni autorski iskorak domaćeg opernog umjetnika neminovno čini još izazovnijim i višestruko zahtjevnijim. Ovaj put morao je prijeći te i dalje prelazi svaki operni stvaralac u bošnjačkoj i bosanskohercegovačkoj kulturi i zato je svako novo operno djelo u Bosni i Hercegovini, a kod Bošnjaka posebno, istovremeno i prvorazredni kulturni iskorak, odnosno upravo istinski podvig, što potvrđuje i opera Ilhamija kao najnovije domaće operno ostvarenje.

U ovakvim i sličnim okolnostima, kao temeljna i najstarija organizacija kulture Bošnjaka, odnosno bošnjačka kulturna matica i svjetska kulturna zajednica bošnjačkog naroda, s tradicijom od 1903. godine pa nadalje, Bošnjačka zajednica kulture svih svojih više od 120 godina nastoji graditi i razvijati kulturu Bošnjaka i Bosne i Hercegovine u svim segmentima, posebno uvažavajući potrebe savremenosti u svakom povijesnom trenutku te, s ovim u vezi, insistira upravo na razvojnom aspektu svojeg kulturnog rada i djelovanja, pri čemu naročito nastoji afirmirati one segmente u kulturi Bošnjaka i Bosne i Hercegovine koji se u datom trenutku pokazuju kao nedovoljno razvijeni, a koji su nužni za sveukupni društveni razvoj kako bošnjačkog naroda, tako i Bosne i Hercegovine kao cjeline.

Upravo stoga, a pored svih drugih oblasti kulture kojima se bavi na različite načine, počev od tradicijske kulture do raznolikih savremenih kulturnih praksi i naučnih istraživanja iz oblasti nacionalnih disciplina, Bošnjačka zajednica kulture posljednjih godina naročitu pažnju posvećuje posebno umjetničkoj muzici, svjesna njezine deficitarnosti u bošnjačkoj i bosanskohercegovačkoj umjetničkoj tradiciji, ali i onoga što su, nažalost, već duže vrijeme prisutne tendencije svođenja bošnjačke i bosanskohercegovačke muzičke baštine i savremenosti na tek pojedine muzičke forme, i to često na izrazito simplificiran, pa i banaliziran način.

Na ovim polazištima, odnosno upravo iz potrebe afirmacije domaće umjetničke muzike u bošnjačkoj i bosanskohercegovačkoj kulturi, Bošnjačka zajednica kulture u najnovije vrijeme producirala je više muzičkih ostvarenja za koje je već evidentno da spadaju u sami vrh savremene muzičke umjetnosti u Bosni i Hercegovini, a među njima su, između ostalog, i simfonijska svita Musica bosniaca (2023) kompozitora Ammara Jažića, koja je nastala povodom 120. godišnjice osnivanja Bošnjačke zajednice kulture, te naročito opera Tvrtko, kralj bosanski, koja predstavlja prvo operno djelo nastalo u produkciji Bošnjačke zajednice kulture, ali i ostvarenje kojim se kao operni kompozitor izgradio prvi bošnjački kompozitor ove vrste nakon Asima Horozića – Ammar Jažić, a koji je, zahvaljujući upravo kompozicijama kakve su simfonijska svita Musica bosniaca i opera Tvrtko, kralj bosanski, već prepoznat kao jedan od najznačajnijih savremenih kompozitora umjetničke muzike u Bosni i Hercegovini uopće.

Uza sve ostalo, opera Tvrtko, kralj bosanski za cilj je imala i afirmaciju svijesti o bosanskom srednjovjekovlju u savremenoj kulturnoj svijesti u Bosni i Hercegovini, uključujući i integrativni faktor srednjovjekovnog naslijeđa, što je rezultiralo i time da se ova opera ostvarila i kao prva bosanskohercegovačka kraljevska opera, s naglašenim vrijednostima žanra nacionalne opere. Kao takva, opera je tematski zasnovana na historijskoj pojavi prvog bosanskog kralja Tvrtka I Kotromanića kao jednoj od najznačajnijih ličnosti sveukupne historije bosanskohercegovačke države, pri čemu je stilski ostvarena klasičnim prosedeom u tri cjelovito zaokružena čina, odnosno kao „opera grande“, s velikim simfonijskim orkestrom, velikim brojem opernih solista i velikim opernim horom, uključujući i baletnu pratnju, karakterističnu kostimografiju i scenografiju i sve druge elemente „raskošne opere“, uz puni angažman svih ključnih izražajnih sredstava operne umjetnosti. Bio je to, dakle, dotad (a i dalje) najveći, istinski grandiozni iskorak u historiji opere u Bosni i Hercegovini.

Tvrtko, kralj bosanski

Slijedeći put koji je započela operom Tvrtko, kralj bosanski, Bošnjačka zajednica kulture operom Ilhamija nastavlja svoje naglašeno usmjerenje ka onom što je afirmacija deficitarnih ili uopće nužno potrebnih formi u kulturi Bošnjaka i Bosne i Hercegovine, opet posebno apostrofirajući umjetničku muziku te opernu umjetnost, ali ovaj put na bitno drugačiji način.

Nasuprot ranije kraljevske figure junaka iz bosanskog srednjovjekovlja i njegova historijski prekretnog utemeljenja državne suverenosti, ovaj put u pitanju je istaknuta figura iz vremena osmanske Bosne, pjesnik, duhovnjak i pobunjenik koji vlastitu misao, duh i pobunu plaća životom, odnosno nasuprot ranije kraljevske „opere grande“ sad je riječ o modernoj (mono)operi, pri čemu se nasuprot klasičnog prosedea javlja izrazito savremen pristup s uklonom ka atonalnoj muzici, a umjesto elemenata „raskošne opere“ nastupa svojevrsni operni multimedijalni eksperiment i eklektični performans, s kreativnim poigravanjem muzikom, likovima, scenom, svjetlom i drugim opernim izražajnim sredstvima, istovremeno i slijedeći, ali i bitno iznevjeravajući i modificirajući tradicionalne operne konvencije. Pri svemu ovom, inovativni aspekt opere Ilhamija utoliko veći jer je njezin junak upravo pjesnik, duhovnjak i pobunjenik Ilhamija, odnosno znameniti šejh Ilhami-baba, historijska ličnost koja je u kulturalnoj svijesti kodificirana i kanonizirana na izrazito tradicionalan način, a sad se u umjetničkoj kreaciji javlja s one strane uobičajenih tradicijskih okvira – na prvi pogled sasvim neočekivano, a zapravo posve u skladu s intencijom kreativnog dijaloga s tradicijom, odnosnom konceptom „žive tradicije“.

Svega godinu nakon grandiozne opere Tvrtko, kralj bosanski Ammara Jažića, opera Ilhamija Benjamina Ribića jeste, dakle, još jedan, novi ne samo muzičko-umjetnički već i uopće kulturni izazov i iskorak, ali i još jedan istinski produkcijski podvig Bošnjačke zajednice kulture u kulturi i društvu sa skromnom opernom tradicijom, ali i brojnim drugim manjkavostima i anomalijama posebno u odnosu prema kulturi i kulturnom stvaranju, odnosno u pitanju je kulturno i društveno produktivna gesta koja, uprkos svemu, gradi i razvija bošnjačku i bosanskohercegovačku kulturu i društvo, širi njihove okvire i stvara nove kulturne i društvene vrijednosti, baš onako kako to Bošnjačka zajednica kulture čini i inače, duže od 120 godina.