Odgovorno novinarstvo i pozitivne priče podržavaju ljudi koji vjeruju u istinske vrijednosti. Podržite Ins.ba. Podržite put Istine i Dobra. Više saznajte ovdje.

__________________________________________________________________________________________________

Srbijanski pjesnik i pisac Stefan Simić danas je putem Facebook profila podijelio status posvećen bh. košarkaškoj reprezentaciji.

„Bosna i Hercegovina, nakon trideset i nešto godina, prošla je u drugi krug velikog takmičenja. Ali ono što imponuje nije samo rezultat, već osmijesi i radost.

Skoro je legendarni fudbaler Vladimir Jugović rekao šta današnjim sportistima nedostaje. Kaže – osmijeh i uživanje u igri. Gledajući Bosnu, vidiš upravo to. Osmijeh.

Nije im to posao, nego život. Ne djeluju kao surovi profesionalci, nego kao momci iz kraja s kojima možeš da se družiš. Odrastali su uz priče o Tanjevićevoj Bosni koja je bila prvak Evrope i Mirzi Delibašiću, koji je, iako je mogao da bira gdje će da živi, ostao u Sarajevu kad je bilo najteže. Ostali su i oni uz Bosnu, u kojoj je uvijek teško, jer bi svi da uzmu nešto njeno, a malo ko da joj da – umjesto da je puste da bude i ostane svoja.

Svako od ovih momaka imponuje na svoj način. Posebno Aleksandar Lazić – simbol Bosne i Hercegovine. Dokaz da ima mjesta za svakoga, pod uslovom da je čovjek. Prije 32 godine ih je do četvrtfinala predvodio Nenad Marković, momak iz Doboja, koji nije sanjao o velikim Srbijama i Hrvatskama, nego je ponosno nosio dres Bosne i Hercegovine. Danas ih predvodi Nurkić, za koga su govorili da je van forme. Vratio se, ne samo zbog sebe, nego zbog svih koji vjeruju u tim. Uz njega su Atić, Vrabac, Kamenjaš i ostali. I trener, koji je tu ne zbog para, nego iz ljubavi prema narodu.

Od prve do posljednje sekunde – sav u emociji. Sigurno bi i sam ušao da podijeli pas ili šutne, kad bi pravila dozvolila.
Nisu samo dobar tim – oni su dobri momci. Bosna nije samo ekipa, nego i priča koja nadilazi podjele i nosi posebnu emociju. Zato ni onaj ko gleda sa strane ne može da ostane neutralan.

To je ono što raduje – ne samo pobjede, nego istinska radost ljudi koji su u njima prepoznali sebe. Bosna i Hercegovina je, za mnoge, Jugoslavija u malom. Osim Nurkića, pitanje je ko od njih ima milionske ugovore. Ali svi imaju srce da stanu rame uz rame sa daleko plaćenijima. To je Bosna – vječiti prkos i ponos. Nisu došli da budu šampioni. Došli su da igraju košarku.

I to je najljepše – ne imperativ pobjede, nego želja da se igrom obraduje narod i vrati osmijeh na lice. Zato se nije igralo samo u Limasolu na Kipru, nego i u Zenici, Trebinju, Bihaću, Živinicama, Gračanici, Prijedoru, Stocu, u Goraždu, Travniku, Visokom, Gradačcu, Sanskom Mostu, Brčkom…

Svuda gdje je Bosna. Tačnije – u cijelom svijetu. Jer gdje god da je čovjek, tamo je i duša bosanska. I hercegovačka, naravno. Na trenutak su Sarajevo, Banja Luka, Mostar i Tuzla disali u istom ritmu. Nisu se tražile razlike, nego sličnosti.

Kada to shvati region – svima će biti bolje. Jer Bosna objedinjuje. I nije čudo što je baš odatle poteklo toliko divne poezije i proze – od Meše, Ive, Kike, Jovana, Alekse, Josipa, Branka… i da ne nabrajam. Bosna je upravo to. Pjesma. Najljepša pjesma. A ovi momci su je samo nastavili. I tek će.“**