Piše: Fuad Kovačević

Trideset bolnih godina slušamo: „Da se nikad, nigdje i nikome ne ponovi genocid počinjen u Srebrenici.“

I slušat ćemo moguće tu poruku i naredna tri desetljeća, i još mnogo dekada i stoljeća – zlo i zločinci nikada nisu znali, ne znaju, niti će ikada znati šta to znači ljudskost, empatija, ljubav i poštovanje prema drugima, priznanje, praštanje, pomirenje… Zlo i mržnja postali su njihov „životni stil“ s okusom smrti, njihova „ljubav“ prema svojoj vjeri, naciji, rasi; ko tako ne misli – utoliko gore po njega samog, prenosi Al Jazeera Balkans.

Kao i na činjenice, brojeve, svjedočenja, dokaze, presude i osude svih normalnih i pravdoljubivih ljudi. Kada negatori genocida počinjenog u julu 1995. godine u tadašnjoj „zaštićenoj zoni“ Ujedinjenih naroda „pravdaju“ ovaj, kako kažu, „strašni zločin“, pokušavaju ga relativizirati i opravdavati, gorko zaplaču nad zlehudom sudbinom i nerazumijevanjem slobodarskog naroda. Kako to da su za srebrenički genocid do sada osuđene 54 osobe, na ukupno 781 godinu zatvora, uključujući pet doživotnih kazni, pitaju se, a niko nije odgovarao za njihove žrtve?

Sramotno slavljenje ratnih zločina i zločinaca

Odgovor je vrlo jednostavan, istovremeno morbidan, neljudski: da, vi ste planirali, organizirali, proveli, skrivali, negirali, veličali genocid te ga i dalje slavite kao oslobođenje, pobjedu, herojstvo… I ne samo zbog toga nemate ni pravo, ni razlog tražiti krivicu i opravdanje za vlastite počinjene zločine i genocid; o odgovornim i krivcima za bilo koje zlo nad bilo kojim pojedincem ili kolektivitetom postoje pravda i pravosuđe. Procesi vođeni pred zvaničnim, kompetentnim međunarodnim sudovima i presude nisu nešto o čemu treba raspravljati, pogotovo to ne mogu činiti oni koji već 30 godina, javno, grubo, neljudski slave i veličaju ratne zločince.

I tu se, nastavljajući svoju sramotnu rabotu i retoriku, ne zaustavljate. Naprotiv. Vama su i odluke Ujedinjenih naroda, čiji ste „ponosni“ član, urota protiv naroda iza kojeg se krijete i u čije ime lažno brinete, Rezoluciju Generalne skupštine svjetske organizacije kojom se 11. juli proglašava Međunarodnim danom sjećanja na genocid počinjen u Srebrenici proglašavate „lažnom“ i „sramotnom“, „pobjedom“ proglašavate vlastitu sramotu, laž i zločin. I u tome ste sve istrajniji, bezobzirniji, podmukliji, vaše prijetnje su slične onima koje ste upućivali početkom devedesetih i koje ste krvavo realizirali.

Uspjeli ste krajem prošlog stoljeća mobilizirati obične ljude na nacionalističkom narativu, uveli ih u rat i agresiju, koji su odnijeli više od stotinu hiljada žrtava, milione raseljenih tokom kampanje etničkog čišćenja. I šta je onda za vas Srebrenica, genocid, masovne grobnice; kakav je vaš odgovor na osude, presude, zgražanje, optužbe? Isto, ako ne i gore, to je vama signal za novi krvavi poziv, „razlog“ da još jednom zaigrate na „ugroženost“ i srednjovjekovne mitove, najavljujete secesije i pripajanje teritorija, vaš cilj se nije promijenio, a putevi do njega vode „srebreničkim scenarijem“.

Negatori genocida sve su glasniji i učestaliji

Iako je ovaj crni scenarij teško izvediv, samo će naivni i neupućeni nonšalantno prijeći preko njega, jer posljednjih godina prijetnje su sve žešće, a međunarodna pažnja i sigurnosne aktivnosti, izuzimajući nekoliko dana jula godišnje, na dešavanja u regiji gotovo pa rutinski. Glavni tužilac Međunarodnog rezidualnog mehanizma za krivične sudove u Hagu Serge Brammertz priznao je nedavno kako je bio mnogo veći optimista prije 15 godina nego sada, kako su govor mržnje, negiranje genocida i veličanje ratnih zločina i zločinaca sada mnogo izraženiji i učestaliji. A od govora mržnje (oni stariji sjetit će se predratne beogradske Politike i rubrike „Pisma čitalaca“ s nazivom „Odjeci i reagovanja“) do novog zla samo je mali korak.

Zlo koje je rezultiralo genocidom u Srebrenici vratilo se i dalje raste, hiljade osumnjičenih za ratne zločine i dalje su van domašaja pravde, snage koje su počinile najveći ratni zločin na tlu Evrope nakon Drugog svjetskog rata i dalje institucionalno djeluju, sve su jače i bezobzirnije, komandno mjesto gdje je planirana većina zločina devedesetih nikada nije ni prestala s anticivilizacijskim i ekspanzionističkim idejama i ciljevima. Ohrabreni (ne)činjenjem međunarodnih, ali i domaćih faktora (prije svih pravosuđa), negatori genocida sve su glasniji, dok ankete pokazuju da imaju sve veću podršku među „običnim“ građanima; „heroj a ne zločinac“ sve se češće objavljuje u „probranim“ medijima, pogotovo onim s nacionalnom frekvencijom.

Samoproglašene čuvare države, nacije, vjere… u zastrašujućim nakanama neće spriječiti pozivi na razum i obećanja evropskih blagodeti, poneko „oštrije“ upozorenje. Samo odlučna koordinirana i ustrajna akcija svjetskih moćnika može spriječiti pojačane eskalacije, pa i moguće sukobe, nakon kojih će biti kasno izražavati kajanja, priznanje odgovornosti, žal za žrtvama i dijeljenje bola s njihovim najbližim. Kasno „saznanje“ i konformističko „praćenje situacije“ su i doveli do krvavih devedesetih i genocida počinjenog u Srebrenici.

‘Ako ste se pokajali, što niste ništa uradili?’

I ovog 11. jula, na komemoraciji uoči dženaze za sedam žrtva srebreničkog genocida, bilo je ohrabrujućih, pomalo obećavajućih, uglavnom emotivnih govora, ali svi bi se mogli sublimirati u prijekorne riječi predsjednice Udruženja Majke enklave Srebrenica i Žepa Munire Subašić: „Ako nas volite, ako ste se pokajali, što niste ništa uradili, zašto nas ne primite u Evropu, zašto nas ne primite u NATO, mi tamo pripadamo, ne pripadamo mraku, pripadamo budućnosti?!“

Nema se tu šta dodati, osim – ne poslušaju li evropski i svjetski moćnici ovaj vapaj, slične govore mogli bismo slušati i za 10, 20, 30… godina.

Obilježavanje genocida počinjenog u Srebrenici i okolini jeste bolno i neponovljivo vraćanje u prošlost, ali je memoriranje ubijanja 8.372 bošnjačkih dječaka i muškarca, monstruoznih zločina, etničkog čišćenja i njihovog slavljenje istovremeno i put u budućnost. Godine i desetljeća pred nama su test za cijelo čovječanstvo i obaveza onih najmoćnijih da zločince, ubice, njihove nalogodavce i mentore smjeste tamo gdje zaslužuju.

Ako poruka, ali i obećanje, jednog evropskog lidera kako nema mjesta za negatore srebreničkog genocida u Evropskoj uniji ostane samo bezvrijedni trag na papiru, zavjet „Da se nikad, nigdje i nikome ne ponovi…“ slušat ćemo do u beskraj.