Profesor emeritus Salih Fočo govorio je na nedavnoj promociji knjige „Kako sačuvati Bosnu - Politički testament akademika Muhameda Filipovića“ koja je nedavno održana u Gornjem Vakufu u okviru 515 dana Ajvatovice. S obzirom na njihovu aktuelnost u dramatičnom trenutku naše zemlje, podsjećamo na neke od značajnih dijelova ovog obraćanja uvaženog profesora:

"Zahvaljujem Vam na dolasku i časti koju činite prema ovom djelu i njenom autoru. Frauk Velele je večeras zaslužan što smo ovdje jer je uspio napisati knjigu i konačno je predstaviti javnosti pod naslovom „kako sačuvati Bosnu“. Knjiga sadrži Intervjue koje je vodio sa poznatim i priznatim bosanskohercegovačkim misliocem Muhamedom Filipovićem.

Profesor Filipović nije više među nama ali ko da osjećam da će se pojaviti i održati nam slovo o tome šta je Bosna i šta je njena priroda. Vele je uspio kao rijetko koji novinar da znalački postavlja pitanja i na njih dobija tako smislene i sublimirane odgovre da kad ih sad čitate zadivite se dubinom i značenjem misli koje iznosi profesor Filipović kao da je u sadašnjem vremenu i da daje intervju o aktuelnoj društvenoj i političkoj sistuaciji u BiH. To može samo novinar koji poznaje djela i ono što je profesor Filipović pisao u proteklih pedesetak godina svog stvaralačkog i nadasve burnog i izazovnog vremena.

Filipović je volio novinare ali im nije vjerovao jer su podložni manipulacijama i eksluzivitetu umjesto dubinske analizae i analitičnosti o stanju i odnosima koji se kreiraju u društvu. Faruk je jedan od rijetkih novinara kojem je Filipović vjerovao u njegovu časnost i nadasve visoku profesionalnost i zato mu je dao intervju za koje je bio siguran da će biti objavljeni nakon njegove smrti. Fala Faruku i u moje ime na trudu da ovi intervjui ugledaju svjetlo dana.

Večeras nisam ovdje samo kao neko ko predstavlja knjigu. Večeras govorim kao prijatelj. Prijatelj čovjeka čije je ime ostalo duboko upisano ne samo u stranice ove knjige, već i u stranice moga života – Muhameda Filipovića. On nije samo drugovao samnom već i sa mojom porodicom i familijom u kojoj je ostavio neizbrisiv trag.

Mi smo drugovali dugi niz godina. Dijelili razgovore koji su trajali duže od noći, šutnje koje su govorile više od riječi, i strepnje za ovu zemlju koju smo zajedno voljeli – Bosnu. Mnogi su mi znali reći da profesor mijenja mišljenje i da u tekstovima i svojim nastupima kritikuje ili opravdava određene postupke i stanja. Kad sam mu jedne prilike rekao da ima prigovora da mijenja mišljenje o stanju i odnosima on mi je odgovorio „Salih čovjek samo koji nemisli uvijek isto misli“.

Knjiga „Kako sačuvati Bosnu“ nije napisana iz političkog oportunizma, ni zbog akademskog priznanja. Bar profesuru Filipoviću nisu bile potrebne ni titule ni priznanja jer ih je imao i previše. Ove intervjue koje je Faruk vješto oblikovao dati su iz srca koje je za Bosnu kucalo snažno, iskreno, i neumorno. I to srce – poznavao sam. A na kraju ove knjige potvrđuje njegov Esej o Bosanskoj duhovnosti koji odslikava svu ljubav koju je gajio i darovao Bosni.

Filipović je bio mislilac. Bio je filozof, neumoran u traganju za smislom. Ali prije svega, on je bio čovjek – topao, predan, odan. Onaj koji nije volio glasno, ali je volio duboko. I kada je govorio o Bosni, to nije bila analiza. To je bila ispovijest. To je bila molitva. To je bila gramatika poznavanja običaja, tradicije, familija, rodbinskih veza, porijekla i geografskih toponima porijekla i značenja porodica i bosanskih familija.

Često bi mi znao reći: „Salih, Bosna neće nestati ako je pametni budu voljeli.“ Danas, kad njega više nema među nama, te riječi mi zvone još snažnije i liježem i ustajem sa tom misli kako sačuvati Bosnu kako je to pronicljivo Faruk dao u naslovu ove knjige.

On je znao da Bosna nije jednostavna. Da njena ljepota leži u njenim složenostima koje se ogledaju u multikulturalnosti multireligioznosti i složenosti regionalnih odnosa i različitih tradicija. Znao je da njena snaga leži u njenim ranama kojih nije bilo malo u našoj davnašnjoj prošlosti i bližoj sadašnjosti. I znao je da je možemo sačuvati samo ako je razumijemo – a još više ako je osjećamo, volimo i radimo da Bosna opstane i da ima svoju perpektivu.

Ova knjiga je njegov amanet. I kao prijatelj, osjećam dužnost da vas pozovem da je ne čitate samo očima, nego i dušom. Jer, Filipović ne traži od nas da se slažemo sa svakom njegovom rečenicom – on nas poziva da razmišljamo, da pitamo, da ne zaboravimo. I kao da dans govori našoj eliti političkoj i naučnoj šta da zapravo radi. Njegov glas danas više ne čujemo uživo. Ali čujemo ga kroz ove stranice. I ako ga pažljivo oslušnemo, čućemo i jedno tiho pitanje: „Hoćete li čuvati Bosnu, onako kako sam je ja volio?“

U ime prijateljstva, u ime zahvalnosti, i u ime Bosne – kažimo: hoćemo"