Dani

Od prijatelja dobih s hadždža
dovu za bereket. Bacih je u junk.
S Gazom ustanem, s Gazom legnem.

Dan je zamorna vožnja
kroz nebrojena godišnja doba.
Sunce gomila vatru, kiša doji bujice,
magla zastrla Sudnji dan.
S Gazom ustanem, s Gazom legnem.

Ono o čemu se ne može govoriti,
obično je ono
o čemu ne možemo prestati misliti.

Ponekad odem u bilo koju džamiju,
posmatram nebo pred ezan
krepano valjam u ustima dvije-tri mudrosti
prije nego u džamiji progutam jezik.

Traje herojska odbrana seneda
duga je i svirepa opsada hirovitog razuma.
Krvav obračun hipnotizera u zaključanoj kafani,
dok se istovremeno dovršava evolucija
murida u botove.

Osmjehujem se po predaji,
namirišem po predaji,
ali smrdim sam sebi.
Dva su prva sunneta: šok i „ne znam.“

Čitam prazne stranice
pišem šuplje riječi
valjam se po svili ko kakav domuz
svaka mi misao bankrot.
Samo su prljave ruke čista nafaka.

Ko je na tuđoj suzi kuću sagradio
kiša mu je dovijeka!
Ali: ko za svoju čeljad u prašinu nije pao
blato mu je dovijeka!

Ispraćam sinoć prijatelja na hemoterapije
zalud se spuštamo u bunar djetinjstva
ne bi li mu otkopali oca u rudniku.
S Gazom ustanem, s Gazom legnem.
Sve je tužno, samo je dan lijep.

Samedin Kadić