Bošnjački povratnici u Prijedor i dalje se osjećaju vrlo nesigurnima jer iznad tog grada i dan-danas smrt lebdi u zraku, izjavio je bosanskohercegovački historičar i naučni saradnik u Institutu za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu dr. Amir Kliko.

Dan bijelih traka

Sa Klikom  su novinari portala Vijesti.ba ranije razgovarali povodom Dana bijelih traka, koji je danas širom BiH, ali i u još nekim zemljama svijeta, obilježen u znak sjećanja na 3.176 ubijenih i nestalih Prijedorčana tokom rata, među kojima je bilo više od 200 žena i 102 djece.

Podsjetimo, 31. maja 1992. srpske vlasti putem Radio Prijedora naredile su da svo nesrpsko stanovništvo na svoje kuće okači bijele čaršafe, a da na ruke zavežu bijele trake.

Naš sagovornik ističe da su agresorske vlasti u Prijedoru na taj način željele sebi olakšati raspoznavanje Bošnjaka i Srba, s obzirom na to da je taj grad imao više od 100.000 stanovnika, pa se oni svi međusobno nisu mogli lično poznavati.

- Stoga im je bilo vrlo bitno da mogu uprijeti prstom u Bošnjake, koji su obilježeni da bi bili šikanirani, maltretirani i, na kraju krajeva, ubijani. Prijedor je velika sredina i bilo je slučajeva da je dolazilo do zabune, pa da neki Srbin prođe loše jer ga je neko zamijenio za Bošnjaka. A te bijele trake ničem drugom nisu služile nego da se njima obilježe Bošnjaci kako bi se genocid i drugi zločini nad njima efikasnije i brže činili, i da više ne bi dolazilo do zabuna - navodi Kliko.

Naš sagovornik, inače rodom iz Jajca, kaže kako se emotivno vezao za Prijedor još kao 17-godišnjak na početku rata.

- Tada su kod nas u Jajce počeli stizati prvi Krajišnici čije su porodice pobijene u Prijedoru. Moje sjećanje na rat počinju upravo s tim prvim vijestima o stradanju Bošnjaka u Ključu, Sanskom Mostu, Prijedoru... Kasnije sam i sam postao izbjeglica i tu izbjegličku sudbinu u Travniku i srednjoj Bosni dijelio s Krajišnicima, među kojima ih je najviše bilo iz Prijedora - pojašnjava Kliko.

Ponukan svim silnim strahotama kroz koje su prošle druge izbjeglice, smatrao je da ima obavezu na tom planu dati određeni doprinos, te je odlučio studirati historiju.

- Želio sam više saznati o svojoj domovini pa sam upisao historiju. Prvo sam radio na Institutu za historiju, ali sam imao želju priključiti se timu profesora Smaila Čekića, odnosno Institutu za istraživanje zločina. A glavni motiv mi je upravo bio Prijedor - ističe Kliko.

Za ratne zločine u Prijedoru do sada je izrečeno 56 pravosnažnih presuda, od kojih je 12 izrekao Haški tribunal. Kliko ocjenjuje da je to smiješan broj u poređenju s obimom zločina koji su izvršeni, jer je blizu 4.000 Prijedorčana ubijeno za samo jedno ljeto.

- A da biste ubili toliki broj ljudi, morate angažovati i veliki broj izvršilaca i zločinaca - govori nam Kliko.

Lokalne vlasti ne žele memorijalizaciju

Poručuje da se bošnjački povratnici u Prijedor danas osjećaju vrlo nesigurnima, jer se u tom gradu i dan-danas smrt osjeti u zraku.

- Rijetkost je da o ratnim strahotama u Prijedoru s užasom danas progovaraju Srbi, jer većina njih to jednostavno ignoriše. A ja zaista ne mogu razumjeti kako neko može živjeti na jednom tako strašnom i krvavom prostoru, istovremeno ignorišući užasnu prošlost koja ga je zadesila - rekao je Kliko.

Zahtjev za izgradnju spomenika ubijenoj djeci i ostalim Prijedorčanima lokalne vlasti već godinama odbijaju. No, to Kliki nije nimalo čudno, jer se spomenici prave zbog memorijalizacije, što lokalne vlasti ni u kojem slučaju ne žele.

- Ja mislim da bi te iste prijedorske, odnosno vlasti RS-a, da imaju ikakvo zakonsko uporište, zabranile da se u Prijedoru uopšte i govori i piše o strahotama koje su se dogodile. Ali ono što svakako mogu je da spriječe izgradnju spomen-obilježja na mjestima stradalništva - dodaje Kliko.

Da je život Bošnjaka u Prijedoru na početku rata bio potpuno beznačajan obrazložio je kroz primjere trojice Bošnjaka koji su ubijeni na pravdi Boga bez razloga.

- Dragoje Rodić je Ratnoj stanici milicije (RSM) Prijedor II 22. jula 1992. dojavio da se Enes Kadirić skriva kod rođaka Muharema Kadirića, te da su obojica muslimanski ekstremisti. U dopuni izjave, Vaskrsije Babić za Enesa je dodao da od Srba zaslužuje samo smrt. Enes u svojoj izjavi, koja je priložena zapisniku RSM Prijedor II, negira da je imao bilo kakve veze sa SDA, posjedovanjem oružja, otpuštanjem Srba s posla i primanjem Turaka - što mu je stavljeno na teret. To ga ipak nije spasilo, iako Srbi nisu imali nikakvih dokaza za suprotno. Oba Kadirića su potom, ni krivi ni dužni, uhapšena i ubijena - navodi Kliko.

Drugi primjer je slučaj mesara Saliha Šeremeta, rođenog 1928. u Ključu, stalno nastanjenog u Prijedoru, koji je bio optužen kao i Kadirići.

- U Službenoj zabilješci SJB Prijedor utvrđeno je da nema dokaza za Šeremetovu krivnju, te je pušten, uz opasku da je blizu njegove kuće poginuo rezervni policajac. Međutim, bilo je dovoljno čuđenje Uroša Tankosića i Mileta Mutića, direktora Kozarskog vjesnika, da je Šeremet pušten jer je veoma opasan ekstremist, pa da bude ponovo uhapšen. Sutradan, 16. juna 1992. Šeremet je ubijen u logoru Trnopolje, također ni kriv ni dužan - dodaje Kliko.

Mišljenja je da nigdje drugdje u BiH nije moguće pronaći neku vrstu zločina koja nije počinjena i u Prijedoru.

- Međutim, istovremeno, ima zločina počinjenih u Prijedoru, koje nije moguće pronaći baš u svim krajevima BiH - zaključuje Kliko u razgovoru za Vijesti.ba.