Piše: Edina Sokolović-Lazović

Ne znam da li mi se više sviđa Ajnštajnova ili Aristotelova izreka. Ajnštajnova kaže da je intelekt svakako moćan, ali je bezličan. On ne može da vodi, on samo služi.

Aristotelova: „Svako se može razljutiti – to je lako. Ali naljutiti se na pravu osobu, u pravoj mjeri, u pravo vrijeme, zbog valjanog razloga i na pravi način – to nije lako“.

Ali sigurno znam da u svom značenju i interpretaciji obje izreke kriju kongnitivnu i emocionalnu dimenziju ličnosti. Kako intelekt i emocije idu zajedno najbolje objašnjava emocionalna inteligencija.

Svoje korjene ima u konceptu socijalne inteligencije, posebno njenoj podjeli na interpersonalnu i intrapersonalnu inteligenciju. Prva se definira kao znanje o unutrašnjim aspektima osobe: pristup svojim osjećajima, rasponu emocija, mogućnosti razlikovanja tih osjećaja i imenovanja tih osjećaja, te traženje značenja i razumijevanja uzroka vlastitog ponašanja. Dok se interpersonalna  inteligencija definira kao sposobnost prepoznavanja raspoloženja, namjera i želja drugih ljudi, te da se sa njima uspješno sarađuje.

Istraživanja su pokazala da inteligencija nema presudan značaj na uspješnost pojedinca te da se samo 20% inteligencije odnosi na uspjeh u poslu. Ostatak uspjeha određen je drugim faktorima među kojima posebno mjesto ima emocionalna inteligencija, za koju je dokazano da čak pojačava kognitivne sposobnosti pojedinca. Zbog toga HR stručnjaci zaključuju da opća inteligencija pomaže ljudima da se zaposle, dok im emocionalna inteligencija pomaže da napreduju na poslu.

Da je to tako potvrđuju i područja koja se testovima emocionalne inteligencije mjere: samosvjesnost, samoregulacija, socijalna svjesnost i socijalne vještine, a na osnovu kojih možete dobiti uvid u stepen razvijenosti spomenutih kompetencija.

Tako npr. ako osoba postigne visok rezultat na samoregulaciji možete pretpostaviti da će biti uspješna u samokontroli, adaptibilnosti, usmjerenosti na zadatak i pozitivnom očekivanju. Visok rezultat na socijalnim vještinama bi podrazumijevao da osoba može efektivno djelovati u timu, uspješno rješavati konflikte, pozitivno uticati na druge, biti mentor i podučavati druge.

Međutim, i ako ne ostvarite visok rezultat na EI testu, nema mjesta razočarenju, jer emocionalna  inteligencija nije potpuno genetski determinirana, niti se njen razvoj završava u djetinstvu. Emocionalna inteligencija se razvija i jača kroz cijeli život.

Naravno, uvijek je važno napomenuti, posebno rukovodiocima, da emocionalna inteligencija nije tek puka ljubaznost, neprestano osmjehivanje i povlađivanje svom sagovorniku. Naprotiv emocionalno inteligentan čovjek može i smije da se suprotstavi pogrešnom mišljenju i štetnim predrasudama. Također, ona nije nekontrolirano, razbučeno ispoljavanje svojih emocija, već podrazumijeva uspješnu kontrolu, naročito štetnih emocija.

Kada su rukovodioci u pitanju, smatra se da je emocionalna inteligencija najvažnija osobina koja razlikuje prosječne od izvrsnih lidera. Stoga je vrijeme da se uvriježeno mišljenje o poslovnom svijetu koji je lišen emocija napusti.

Vođenje je emotivni proces i uspjeh vođe uveliko je određen emocionalnom inteligencijom, mnogo više nego kognitivnom, jer će o emocionalnim sposobnostima ovisiti kako će se pojedinac nositi s frustracijama, kako će kontrolirati loša raspoloženja i kakav će biti u interakciji sa drugima. Gotovo 90% uspjeha menadžera može se pripisati emocionalnoj inteligenciji: samosvijesti, motivaciji, empatiji i društvenim sposobnostima.

Dakle, nije biti ili ne biti nego otkriti magični spoj. A onda ga i primjeniti.