Piše: Indira Kučuk Sorguč

Odlazi naša Bisera Alikadić. Za mene je Bisera Alikadić bila prva pjesnikinja savremene književnosti i modernog doba. Ne zato što je to neko književnoteorijski treba tako imenovati, nego zato što je živjela i pisala prije nego što su mnogi od nas uopće naučili imenovati ono što je ona već odavno znala.

Bila je feministkinja bez zastave i bez deklaracije. Feministkinja s mjerom, dostojanstvom i vlastitim životom kao jedinim manifestom. Bila je otvorena, erotična, subverzivna, hrabra. Bila je, za mene, prva prava feministička pjesnikinja Bošnjakinja i Bosanka, ali nikada nije bila ničiji projekt, ničiji dodatak, ničija ilustracija neke unaprijed zadate ideje.

Nije bila grantovska pjesnikinja. Nije ovisila o izvorima finansiranja, o trendovima, komisijama, projektima i modama. Bila je svoja. Autohtona. Zrela. Nepokolebljiva u svom izrazu. I upravo zato velika.
S njom sam uvijek uživala.

Bila je grlena, a topla. Misteriozna, a otvorena. Neposredna i duhovita. U njenoj jednostavnosti uvijek je bilo nečega duboko skrivenog; u njenoj otvorenosti mnogo neotkrivenog. Bila je puna otkrivenih značenja i isto toliko metafizičkih poruka.

Žovijalna i iskrena kao dijete u svojim zaigranim lutanjima. Pustolovka i kapetanica vlastitog broda. Jedrila je svojim morima i nikada nije dopuštala da joj egzistencija bude važnija od ideje.

Živjela je kao pjesnikinja Safo u svom Sarajevu, a iz Livna — tog njenog Hlivna — nosila je nešto plemenito, drevno i svoje. Plemkinja po krvi, svjetska po svjetonazoru. I možda je upravo u tome bila njena najveća posebnost: što nikada nije prestala biti dijete.

Ne djetinjasta — nego dječija.

Topla i senzualna, zaigrana i vesela, ispunjena nekom gotovo nepristojnom bezbrižnošću kao vječnim zavjetom. U vremenu koje nas je učilo oprezu, računici, prilagođavanju i strahu, Bisera je sačuvala ono najdragocjenije: pravo da bude svoja.

Mnogo smo se voljele.

Osjećale smo onu neobjašnjivu povezanost koja se ne zasniva na interesu, nego na istoj nematerijalnoj težnji da se istina izgovori. Da se progovori tamo gdje je šutnja postala pravilo. Da se izbrišu nametnuti aksiomi i tabui. Da se ne pristane na ono što nam je ponuđeno kao jedina moguća istina.

Bisera je bila nekonvencionalna i svježa čak i onda kada je već zakoračila u svoje deveto desetljeće.
A sada, kada je otišla, vjerovatno ćemo čitati kako je bila preteča ovoga ili onoga pravca u poeziji. Kako je vrijedila mnogo više nego što joj je priznato. Kako će biti potrebno još mnogo vremena da se sagleda njen značaj. Možda ćemo jednog dana shvatiti i koliko su je drugi čitali, slijedili, oponašali, pa i potkradali.

Sve je to Bisera bila.

I sve je to značila.

Ali ja je ne želim pamtiti kroz književne odrednice.

Pamtit ću je kao Biseru - bisernu ogrlicu lijepih i odvažnih stihova, blistavog osmijeha i radosti življenja.. Kao ženu koja je znala kako biti slobodna. Kao pjesnikinju koja nije tražila dozvolu da govori. Kao onu koja je plovila vlastitim morima, bez karte i bez tuđeg kapetana. Kao prijateljicu s kojom se moglo smijati, razgovarati, šutjeti i misliti. I kao onu djevojčicu u velikoj pjesnikinji — toplu, senzualnu, zaigranu, pomalo naivnu i beskrajno dobru. Možda je zato i mogla toliko dugo ostati nova.

Bisera, neka ti je lahka ova naša infantilna, naivna, lakovjerna i dobra zemlja bosanska.

Baš kao što si, na neki čudesan način, i ti sama bila. A mi ćemo te čitati.

I kada te više ne bude, ti ćeš i dalje jedriti.

Svojim morima.

Kao što si uvijek jedrila.