Piše: Elmira Bayrasli, za Foreignaffairs.com

Dok se Evropa fokusira na rat u Ukrajini i izglede za smanjenje američke sigurnosne pomoći, problemi se gomilaju u jugoistočnom uglu kontinenta. Prije tri decenije, u novembru 1995. godine, Dejtonski mirovni sporazum, postignut uz posredovanje Sjedinjenih Američkih Država, okončao je rat u Bosni, troipogodišnji etnički sukob u kojem je poginulo oko 100.000 ljudi, a raseljeno gotovo dva miliona. Sporazum je nametnuo složenu strukturu podjele vlasti u duboko podijeljenoj zemlji, obećavajući Bosni i Hercegovini novi početak.

Linije podjele

Evropa i Sjedinjene Američke Države predvodile su napore da zaštite pažljivo izgrađen mir. Ipak, taj nadzor je tokom posljednjih decenija oslabio, jer su i Brisel i Washington svoju pažnju usmjerili na druga pitanja. Odsustvo međunarodnog pritiska ohrabrilo je nacionaliste u Bosni, poput Milorada Dodika, lidera bosanskih Srba, koji je više puta pozivao na secesiju Republike Srpske, poluautonomnog entiteta u kojem je obavljao funkciju predsjednika. Dodiku je 2025. godine zabranjeno obavljanje javne funkcije, a od 2022. suočava se s američkim sankcijama. Međutim, krajem oktobra Trumpova administracija ukinula je te sankcije, prenosi The Bosnian Times.

Odluka se činila kao čin pokroviteljstva predsjednika Donalda Trumpa: Dodikova vlada angažirala je nekoliko Trumpovih saradnika kao lobiste, uključujući bivšeg guvernera Illinoisa Roda Blagojevicha, koji je tvrdio da sankcije predstavljaju politički progon. No, ova odluka također odražava dugoročnu promjenu u američkoj politici, u okviru koje su se Sjedinjene Američke Države povukle iz obaveza koje su prema Bosni preuzele prije tri decenije.

Ukoliko međunarodni partneri Bosne i Hercegovine ne počnu posvećivati više pažnje situaciji u zemlji, Dodik i drugi nacionalistički lideri nastavit će narušavati dejtonska ograničenja etničke autonomije i podsticati secesionističke ambicije. Povlačenje Sjedinjenih Američkih Država iz Bosne vjerovatno se neće uskoro preokrenuti, pa odgovornost za političku budućnost zemlje sada u potpunosti leži na evropskim liderima. Ako Evropa ne uspije povratiti svoju ulogu garanta stabilnosti i promotora reformi, rizikuje da svjedoči potpunom urušavanju krhke ravnoteže u Bosni. Neuspjeh Dejtonskog sporazuma ugrozio bi evropsku sigurnost, dodatno narušio kredibilitet Evropske unije i legitimisao percepciju – koju Rusija već koristi u Ukrajini – da se granice i međunarodni sporazumi mogu mijenjati silom.

Rat u Bosni izbio je 1992. godine, kada je Bosna i Hercegovina, multietnička teritorija sastavljena od Bošnjaka, Hrvata i Srba, proglasila nezavisnost od Jugoslavije. Predsjednik Srbije Slobodan Milošević – Srbija je bila jedna od konstitutivnih republika Jugoslavije – usprotivio se tom potezu. Iz Beograda je pružao političku i vojnu podršku vođama bosanskih Srba koji su nastojali osigurati teritorije pod srpskom kontrolom širom Bosne i spriječiti da bosanski Srbi dođu pod vlast nove bosanske države. Ovakva politika gurnula je zemlju u brutalan rat obilježen etničkim nasiljem i masovnim zločinima nad civilima.

Trideset godina nakon završetka rata, oružani sukobi su okončani, ali je s njima stao i napredak Bosne i Hercegovine. Zemlju razdiru duboko ukorijenjene identitetske politike i mreže političkog pokroviteljstva. Ekonomija stagnira, kao i proces evropskih integracija. Korupcija je široko rasprostranjena. Mladi ljudi napuštaju zemlju alarmantnom brzinom, a ukupno stanovništvo danas je manje nego na kraju rata.

Mnogi za ovakvo stanje krive dejtonski sistem podjele vlasti. Svaka ključna institucija osmišljena je da služi trima konstitutivnim narodima, a ne jedinstvenom bosanskohercegovačkom građaninu. Zbog toga zemlja ima tročlano Predsjedništvo; dva poluautonomna entiteta – Federaciju Bosne i Hercegovine, u kojoj dominiraju Bošnjaci i Hrvati, a koja je dodatno podijeljena na deset kantona, te Republiku Srpsku, u kojoj dominiraju Srbi – kao i poseban distrikt. Svaki od ovih političkih nivoa ima vlastitu birokratiju. Kao rezultat takve strukture, Bosna i Hercegovina ima vrlo malo koherentnih državnih politika; primjerice, u zemlji postoji čak 13 ministarstava obrazovanja.

Preuzeti kontrolu

Sistem etničke podjele vlasti trebao je spriječiti dominaciju jedne grupe i prisiliti bivše neprijatelje na saradnju. Umjesto toga, proizveo je duboku političku polarizaciju koja paralizira razvoj zemlje.

Dejtonski sporazum također je sadržavao mehanizme za sprječavanje povratka sukoba. Jedanaest aneksa bavilo se ključnim aspektima izgradnje mira, uključujući povratak izbjeglica, restituciju imovine, zaštitu ljudskih prava, reformu policije, uspostavu Centralne banke, pa čak i funkcionisanje elektroenergetskog sistema. Aneks deset uspostavio je funkciju međunarodnog nadzornika – Ureda visokog predstavnika (OHR) – s mandatom da nadgleda civilnu provedbu sporazuma. OHR ima ovlaštenja da nameće zakone, smjenjuje izabrane zvaničnike i suspendira domaće institucije za koje se smatra da opstruiraju mirovni proces.

Dejtonski sistem formalno opstaje, ali Bosna i Hercegovina ostaje u stanju nestabilne ravnoteže. Dejton je, kako je 1998. godine napisao američki diplomata Richard Holbrooke, glavni posrednik u postizanju sporazuma, bio tek početna tačka: „Rezultati međunarodnih napora za provedbu Daytona odredit će njegovo pravo mjesto u historiji.“

Nakon potpisivanja sporazuma, međunarodni akteri trebali su usmjeravati zemlju ka reformama. Međutim, njihovo interesovanje je tokom posljednje dvije decenije znatno opalo. U tom vakuumu, nacionalističke stranke unutar Bosne i Hercegovine naučile su kako preuzeti kontrolu nad političkim procesima...

Kompletan tekst pročitajte OVDJE.