Piše: Dragan Bursać

Zato sramna studentska čestitka 9. januaru i neustavnom danu RS nije nikakva „poruka mira“, nego moralni i politički bankrot i sunovrat. To je trenutak u kojem su studenti u blokadi pokazali ono o čemu pišem već drugu godinu: da su suštinski na istoj, neočetničkoj liniji kao i Dodik, i Vučić, i Šešelj.

Nije ovo tekst o entitetu Republika Srpsko. Nije čak ni tekst o neustavnom 9. januaru. Ovo je tekst o jednoj sramnoj studentskoj čestitki. O nekoliko rečenica, par vizuala i jednom javnom gestu koji je skinuo sve maske s lica takozvane „kritičke mladosti“ u Srbiji.

Jer onog trenutka kada studenti u blokadi, oni koji se zaklinju u slobodu, demokratiju i borbu protiv autokratije, čestitaju neustavni i anticivilizacijski dan Republike Srpske, dan entiteta u čije ime su počinjeni najgnusniji masovni zločini i genocid u konačnici, više nema prostora, ako ga je ikad i bilo, za nesporazume i pravdanja. To nije omaška. Nije neznanje. Nije „pogrešan tajming“, prenosi Plenum.

To je politička i ideološka odluka.

I tu se sve razotkrilo.

Ne kao lapsus. Ne kao nesporazum. Ne kao „nisu znali“, “mladi su”.

Nego kao svjesno svrstavanje.

Jer 9. januar nije praznik. Nije identitet. Nije „emocija naroda“, kako to vole da kažu apologeti nasilja. 9. januar je datum isključenja, poricanja i sile, dan utemeljen na odluci koja je bila uvod u rat, etničko čišćenje i genocid. To je dan koji je Ustavni sud Bosne i Hercegovine proglasio neustavnim. Tačka.

Ko ga slavi – slavi politiku sile. Ko ga čestita – čestita ideologiju krvi i tla. Ko ga relativizira – stoji na strani zločinačkog kontinuiteta.

I tu nema neutralnosti.

Zato studentska čestitka 9. januaru nije „poruka mira“, nego moralni i politički bankrot i sunovrat. To je trenutak u kojem su studenti u blokadi pokazali ono o čemu pišem već drugu godinu: da su suštinski na istoj, neočetničkoj liniji kao i Aleksandar Vučić i Vojiskav Šešelj.

Razlika je samo u stilu. Vučić to rsa svojim Kerberima adi cinično, planski i interesno s pozicije vladti. Studenti to rade besplatno, s dubokim ideološkim uvjerenjem i bez trunke sumnje.

I onda se svi zajedno, krajnje licemjerno, pitaju: zašto u Srbiji nema napretka i promjena.

Kako da ih bude???

Kako da zemlja ide naprijed kada joj „kritička mladost“ čestita datume koji su je već jednom gurnuli u ponor zla? Kada se pod parolom slobode podržava entitet nastao na masovnim grobnicama? Kada se borba protiv Vučića vodi tako što se preuzme njegov ideološki arsenal?

To nije otpor. To je klasična imitacija.

Srbija danas ne stoji u mjestu zato što joj Zapad nešto brani, kako se voli reći u kafanskim geopolitičkim teorijama. Srbija stoji jer u njoj ruske ekspoziture rade punom parom, jer se svaka kritika proglašava izdajom, jer se srednji vijek romantizira kao zlatno doba, jer se militantno svetosavlje nudi kao univerzalni odgovor za sve – od ekonomije do ekologije.

Kad se Kosovo poteže na svakom ćošku, kao amajlija protiv stvarnosti. Kad se teorije zavjere šire brže od udžbenika, a teoretičari slave kao “heroji pokreta otpora”. Kad se četničanje prodaje kao bunt.

U takvom ambijentu Vučić ne mora ništa posebno da radi. Sistem se sam održava. Zato je i mogao da raspusti Ćacilend kad mu je završio posao – jer sad ima studente u blokadi koji misle isto što i on, samo to nazivaju drugačijim imenima i rade besplatno za razliku od Ćacija.

I tu dolazimo do najodvratnijeg sloja cijele priče: “studentskih svjedoka”.

Dolazimo do onog soja koji stoji sa strane, gleda u pod, snima storyje o „miru“, a onda uredno čestita 9. januar. Prešuti četničku ikonografiju. Prešuti negiranje genocida. Prešuti trenutak kada se sloboda pretvara u batinu nad drugima.

To su oni koji će vam objasniti da „nije trenutak“, da „treba razumjeti kontekst“, da „ne treba dijeliti narod“. I nikada, ali nikada, neće reći jasno i glasno: ovo je zločinačka, umobolna politika. Jer za to treba kičma. A kičma se ne dobija na staljinističko-četničkim plenumima.

Lažni moral je danas najjeftinija valuta Srbije. Njime se kupuje vlastita čistoća dok se stoji do koljena u blatu. Njime se peru ruke nad masovnim grobnicama. Njime se glumi distanca dok se faktički stoji u istoj koloni s Vučićem, Dodikom i popovima-ratnicima.

Ti studentski svjedoci ne šute iz straha. Šute iz saglasnosti.

Jer ko ne vidi problem u 9. januaru, taj nema problem s onim što je do tog oid tog datuma dovelo. Ko čestita Republici Srpskoj „državnost“, taj nema problem s njenim temeljima. A temelji su – da se ne lažemo – masovne grobnice, etnička čišćenja, protjerivanja i logori.

Zato je gotovo perverzno slušati kuknjavu o „nedostatku napretka u Srbiji“. Napretka nema jer se svaki pokušaj budućnosti guši povratkom u mit, jer se sloboda svodi na pravo da se bude isti kao 1992, jer se Evropa koristi kao bankomat, a Rusija kao ideološki tutor.

I zato Vučić vlada. Ne zato što je genij. Nego zato što sistem ima dobrovoljne statiste i korusne udiote

Jer ima studente koji mu ideološki čuvaju leđa čak i onda kada misle da mu se suprotstavljaju.

Blokada bez raskida s četništvom nije otpor. Studentska blokada koja čestita 9. januar entitetu RS nije borba za slobodu. To je maskirana restauracija i kontrarevolucija.

Ko to ne shvati, neka se ne pita zašto Srbija taviri u besmislu ruske gubernije. Ne stoji ona – ona se svjesno vraća unazad.

A povratak u srednji vijek, kako historija neumoljivo pokazuje, nikada nije bio studentski bunt. Uvijek je bio kolektivna kapitulacija razuma.