Zašto baš jutros, dok grad zarasta u paprat mraza, a pahulje, kao papirići nakon eksplozije, bolno lebde mračnim ljepotama i prozirnim razvalinama distopije?
*
Sjedio je na prozoru, pušio i analizirao trolejbus dok klizi niz Zagrebačku. Švrljale su pahulje masnim purpurom grbavičkog akšama kada mu je svijest, iznenada kao smak svijeta i potpuno kao od nokauta, prekrio mrak. Probudio se na podu, prekriven snježnim ćefinom. Odluči otići doktoru. Ali kasnije, kad se naspava. Kad se naspava...
Sutradan ga je doktor ljutito upitao: „Kako si došao?“
„Pješke.“
„Znaš li da si imao srčani?“
„Čuj?“
„Imam dvije vijesti, dobru i lošu. Koju ćeš prvu?“
„Lošu.“
„Sigurno će se ponoviti.“
„Koja je dobra?“
„Nećeš ni osjetiti.“
*
Gulimo islandski lišaj našoj bronhitičnoj djeci s bjelašničkog krša, a dolje, koju stotinu metara niže, kidamo čičkov cvijet za jetru njegovog brata. Juli je, gradski asfalt se kravi, a mi lebdimo na povjetarcu ka Maloj Vlahinji, kidajući usput i poneku kunicu, poneku čubru. Nagulili lišaja za tri razreda, ali ko će djecu natjerati da ga piju, kad je gorak kao smrt. Neće da jede ni supu, koja ga održava u životu, a kamoli ovaj otrov zarad kašike daha.
Sjedamo da zapalimo. On radi tu u Opservatoriju, prati nekakve avione ili šta već. Sedam dana ovdje, dvije sedmice dolje. Sarajevo na dlanu: ko će znati njegovu sudbinu! Citira Krležu, ne sjećam se šta. Otvoramo jedan drugom svoja crna srca: pasjaluke, zvrčke, želje, tuge. Prvo dvoje je s čaršije, drugo dvoje naše. Pa šutimo. Nigdje se kao u pustiniji čovjek ne osjeti tako živim. Sušti, goli život!
Iz Gradačca, a Bjelašnica mu matična planina. Dane provodi u apokaliptičnim zidinama bjelašničkog opservartorija; noći pod tesbihom bjelašničkog neba. Ali nije to lahak posao, ponekad insan da poludi! Još ako zapada. Ili ako je magla. Na planini je magla mora, jedina zvijer protiv koje se ne bori. On je pustinjak koji čezne za društvom. Kad siđe u grad razleti se da svakoga vidi, da sa svakim sjedne. A čaršija uvijek puna.
Mene za Gradačac veže prananin mezar. Nana mi bila curetak, dijete, kad su protjerani iz Borča u Sarajevo; odatle u Bijeljinu, pa u Gradačac. Tu joj je majka umrla i ukopana. Kad je pala na postelju, daidže je pitale ima li kakvih želja, ona rekla: ima, da je odvuku u Gradačac na majčin mezar. Ali daidže nisu željele da se bolesna zamara, dug je to put, daleko je Gradačac. Osim toga, davno je to bilo, ko zna gdje je majka ukopana.
„Znaš li makar na kojem mezarju, kako se zove?“
„Ne znam mu imena, ali ga se sjećam.“
Nije posjetila majčin mezar, nije se vratila u mladost. I ona je ukopana u izbjeglištvu, upravo jednog ovakvog ledenog, snježnog dana. Godinama poslije u Gradačcu sam usput upitao glavnog imama Kurjakovića o izbjeglicama iz Drugog svjetskog rata, a on mi je kroz nekoliko dana šalje screenshotove iz medžliske arhive: čitava nanina porodica uredno zavedena, s nekim popratnim podacima. Nisam dodatno tražio, ali vjerovatno se moglo naći i prananino mezarje. Ne treba nikako odbiti želju hasti na postelji, čak ni iz najboljih namjera.
Bacamo opuške, bacamo još pogled na greben i skačemo za danom. Kada bi se ljepota bosanske tragedije mogla izraziti samo jednim predjelom, jednom slikom, bila bi to ova u koju gledamo: goli život u visinama, plodna nizina u koju ćemo leći, gorki lijek u kamenu, popodnevni povjetarac u srcu – večernja oluja na horizontu.
*
Sjećam ga se iz Potočara, šutnjivog i kivnog, sa Skočigrma (gdje badem i šljiva zajedno cvjetaju), iz Koteza (gdje je „sve na strani ruševina“), iz Dubrovnika, kako puši u ulici Mihe Pracata. Nije bio vozač, ali je opet svugdje stizao. Kao da ga sad gledam kako zaljubljeno sluša Huseina ef. Hodžića, svog gurua, u hladu Platana. Kao da ga sad gledam kako donosi na Fazlagića kulu pozdrav iz Zagreba. Još uvijek čujem ljubav dok priča o svojoj porodici. Kao da ga sad vidim kako pobjeđuje šahovske turnire po hodžijadama. Kao da ga sad gledam kako istrčava iz auta, prilazi mojoj majci, koju poznaje samo kao Oca iz „Paučine“, i ljubi joj ruke.
*
I ponovilo se 10. novembra 2015. godine, na Bjelašnici, u Opservatoriju, u snu. Nije ni osjetio.
Sjedio sam u kabinetu rahmetli profesora Samira Beglerovića kad me je nazvao Bilalić-ef. s Plane da mi to saopći. Profesoru Begleroviću je, također, teško pala vijest, gorča od islandskog lišaja. Prvi sam koji je to u Sarajevu saznao i trebalo je obavijesti porodicu. Sjećam se kad sam bunovan iz njihovog porodičnog stana izašao u Zagrebačku: nebo nezemaljski crveno, zapad u epskom požaru.
Ukopasmo ga u Gradačcu, u mirnoj Kadića bašči.

Skoro svi moji bliži prijatelji – kojima je Dayton, kao neki pacov, oglodao živote i srca − bili na dženazi. Pitao sam se otkud je znao sve ove ljude. Zar je s toliko ljudi u ovoj zemlji rastao pod istim srcem? Okružili smo mezar, kao kakva porodica, i učili ono što se inače i uči, ne vjerujući svojim očima. Primjetio sam tamo na ogradi vrapca kako plašljivo posmatra dženazu. Prsa su mu snažno tukla, kao da neka druga ptica pokušava pobjeći iz krletke rebara. To je tako. Srce koje brzo kuca kratko živi.