U knjizi Trijumf i trauma, njemački sociolog i teoretičar kulture Bernhard Giesen (1948–2020) pokazao je kako su se moderni kolektivni identiteti nakon Drugog svjetskog rata preoblikovali: nacije se više ne grade na pobjedama nego na žrtvi, a trauma je zauzela mjesto trijumfa.
Urbane krajolike više ne poklapaju spomenici slavnim pobjednicima na konjima, s mačevima ili puškama u rukama, a sve je više apstraktnih memorijalnih centara bez konkretnih ljudskih lica, spomenici nacionalnoj žrtvi sada su široki prostori prihvatljivi svima.
„Heroj pripada samo onoj zajednici koja ga slavi“, piše Giesen, „dok žrtva pripada cijelome svijetu.“ U toj razlici između partikularnog i univerzalnog sažeta je moralna transformacija modernosti. Heroizam podebljava razdjelnice među zajednicama, a traume, žrtveništvo i solidarnost pomažu da se one prelaze u duhu izgradnje globalne ljudske moralne zajednice.
Dočim je u prošlim epohama pobjeda bila izvor legitimiteta, u modernom dobu to je moralna uzvišenost žrtve, formalno potvrđena deklaracijama, konvencijama, međunarodnim tribunalima, prenosi Odgovor.ba.
Nakon Holokausta i drugih zločina i stradanja u Drugom svjetskom ratu, na valu liberalnog univerzalizma, na Zapadu heroj gubi legitimitet. Herojstvo je nemoguće bez nasilja, a nasilje – uči nas liberalna teologija – nikada ne može biti moralno opravdano; patnja, stanje u kojem subjekt nema djelatne moći i ne pobjeđuje, postaje simbol moralne pobjede.
Nacionalni identitet u doba slavljenja žrtve
Upravo su gibanja u izgradnji bošnjačkog nacionalnog identiteta nakon 1992, a naročito nakon 1995, ponajbolji primjer ovih globalnih trendova. U knjizi Bošnjački nacionalizam – strategije izgradnje nacije nakon 1995 (bit će objavljena u mom prijevodu na proljeće 2026), poljski sociolog i slavist Tomasz Rawski teorijski nadahnuto i istraživački odgovorno, prilježno, pokazuje kako se bošnjački poslijeratni identitet konstituirao upravo u tom novom globalnom moralno-ideološkom okviru.
Nacija koja iz rata nije izašla kao (formalni) pobjednik, svoj je identitet dovršavala na svetosti žrtve. Ništa u tom kretanju nije specifično bošnjačko, nego su Bošnjaci tek pravovremeno primijetili i prihvatili tada važeću zapadnu logiku kulturnog pamćenja, kolektivnog identiteta i njegove političke legitimacije.
Kako pokazuje Rawski – koristeći se obimnim medijskim materijalom nastalim tokom dvije decenije – unutrašnja bošnjačka napetost između trijumfa i traume simbolički se u jeziku ogledala u složenom odnosu koncepata gazije i šehida.
„Musliman ne može izgubiti ako se bori. On je ili šehid ili gazija“, kazao je jedan od prvaka Islamske zajednice 1995, podsjeća nas ovaj poljski autor. Ovaj citat sažimao je ukupni bošnjački nacionalni i moralni kompas u doba Agresije i zločina, koje će Zapad kasnije, djelomično, službeno ovjeriti kao genocid.
Ali čim je rat završio, ta se simetrija raspala. Gazija – živi heroj – nije mogao, kao ni bilo gdje na Zapadu u toj epohi, preživjeti u miru.
Šehid je, naprotiv, postao centralni simbol. Ovaj se vjerski i teološki koncept iz svetog prelio u profano polje politike i svekolikog kulturnog pamćenja, ušavši i u zakonski i administrativni jezik. Međutim, pojam šehida, kojim se u početku označavalo isključivo poginule borce, početkom 21. stoljeća se proširuje i uključuje i žrtve genocida, dakle sve one koji su poginuli ili ubijeni u ratu, bili borci ili ne...
Kompletan tekst pročitajte OVDJE.
Još uvijek nema komentara. Postavite prvi komentar!