Dok su se mnogi ove sedmice sa suzama u očima opraštali od Halida Bešlića, legende koja je svojim pjesmama ujedinjavala narode, jedna dirljiva izjava iz Slovenije otkrila je da sličnu figuru zajedništva – iako bez mikrofona i bine – imamo i među nama. 

Gospođa Ankica Martić, ganuta riječima sa Halidove komemoracije, podijelila je snažnu poruku o čovjeku koji ne pjeva, ali jednako snažno dotiče duše: imamu Mustafi ef. Gavranoviću iz Trbovlja, piše Bosnian News Service.

„Gledam komemoraciju za Halida Bešlića... Slušam pozorno i znate šta sam otkrila? Otkrila sam da u Trbovlju imamo sličnog čovjeka, samo ne pjeva kao Halid“, započinje gospođa Martić u izjavi koja je u međuvremenu postala pravi mali manifest ljudskosti.

Ona nastavlja opisom trenutaka sa dženaza na kojima je prisustvovala, a koje su je duboko dojmile.

Nije to bila samo oproštajna ceremonija, već prilika za zbližavanje – onako kako to rijetko gdje vidimo. A u centru te povezanosti, stoji imam Mustafa ef. Gavranović (rodom iz Gornjeg Vakufa), koji svoj narod poziva da ne budu samo zajednica u smrti, već i u životu.

„Pozivao je svoj narod da dođe na ispraćaj i drugom narodu kad odemo na taj Bolji svijet. Da idemo jedni drugima i da se družimo i za života“, navodi, uz ostalo, gospođa Martić.

Riječi ef. Gavranovića su jednostavne, ali snažne. Nisu fraze, već poruke koje odzvanjaju:

„Dragi moji, ništa nećete odnijeti na onaj svijet osim svojih dobrih djela. Zato se volite i poštujte – jer glavno je biti Čovjek.“

"Ovo je nešto najljepše što sam doživio u svom životu. Hvala ti, draga Ankice", ganuto je odgovorio ef. Gavranović.

Da, u vremenu podjela, sumnji i strahova, ovakve poruke – i oni koji ih iskreno žive – vrijede više nego ikada. Imam Gavranović svojim djelovanjem dokazuje da vjerski velikodostojnici mogu i trebaju biti mostovi među ljudima, bez obzira na vjeru, naciju ili jezik. On ne dijeli, već okuplja.

Ne proziva, već grli. Ne traži zahvalnost, već daje ljudskost.

Zato ne čudi što je gospođa Martić, slušajući o Halidu, prepoznala istog tog duha u Trbovlju. Jer i Halid i Mustafa efendija imaju nešto zajedničko: znali su – i znaju – kako u ljudima probuditi ono najvažnije. Iako na različite načine, obojica su nas podsjetili na ono što često zaboravljamo – da je najveće bogatstvo u dobrim djelima i odnosima koje ostavljamo iza sebe.

U vremenu kada su glasovi razuma i pomirenja tiši od buke podjela, ličnosti poput ef. Gavranovića zaslužuju da budu prepoznate i istaknute.

Nisu svi heroji na naslovnicama. Neki žive tiho među nama – i čine svijet boljim, riječ po riječ, dženazu po dženazu, dobro djelo po dobro djelo.

I da, možda ne pjeva kao što je pjevao naš dobri Halid – ali i te kako zna kako se budi duša naroda.

To je onaj bosanski duh kojem nas je za života tiho i ustrajno učio i naš Halid Bešlić.

__________________________________________________________________________________________________

Odgovorno novinarstvo i pozitivne priče podržavaju ljudi koji vjeruju u istinske vrijednosti. Podržite Ins.ba. Podržite put Istine i Dobra. Više saznajte ovdje.