Piše: Asmir Kujović

Halida sam prvi put uživo gledao na gradskom stadionu u Novom Pazaru davne 1986. Drug iz razreda me pozvao da odemo na zajednički koncert triju velikih zvijezda, koje su tada bile na vrhuncu slave – Sinana Sakića, Šemse Suljaković i Halida. Ne pamtim da je gradski stadion bio pun kao te večeri. Halid je nastupio posljednji i publika je već bila u delirijumu kada je u duetu sa Šemsom otpjevao dvije pjesme.

Imao sam tada 13 godina i sjećam se da smo na dernecima redovno pjevali pjesmu „Prokleta je žena ta“, valjda zbog tog emotivnog patosa koji nas je razgaljivao; izgledalo je kao da se bratimimo uz tu pjesmu, nakon što smo sporazumno odbacili imaginarnu dragu, koja nas je, navodno, posvađala.

Činilo se da je sama duša Bosne propjevala njegovim glasom, one zlatne vanvremene Bosne iz zaboravljenih sevdalinki. Čak i tekstovi koji bi u izvedbi drugih pjevača zvučali možda kičasto i patetično, u njegovoj su interpretaciji (što je, dakako, magija vrhunskog pjevačkog dara i umijeća) zadobijali patinu prefinjene ljubavne lirike iz riznica narodne starine.

Kada sam ga prvi put sreo u Sarajevu poslije rata, na jednom koktelu, prišao mi je i srdačno me pozdravio kao da smo stari prijatelji, oslovivši me po imenu, što me je toliko zaprepastilo da u trenutku zbunjenosti nisam uspio naći prave riječi da izrazim svoje poštovanje.

A zapravo i jesmo bili stari prijatelji, znali smo se iz njegovih pjesama. I mada, inače, odavno više ne slušam popularnu muziku, sjetih se da je i moja mama voljela njegove pjesme.

Hvala Halidu na ljepoti koju nam je prenio svojim glasom. Rahmet i mir njegovoj plemenitoj duši.

Autor je bosanskohercegovački književnik i predsjednik P.E.N. Centra BiH

__________________________________________________________________________________________________

Odgovorno novinarstvo i pozitivne priče podržavaju ljudi koji vjeruju u istinske vrijednosti. Podržite Ins.ba. Podržite put Istine i Dobra. Više saznajte ovdje.