Piše: Stewart Patrick (Foreign Affairs)

Postalo je uobičajeno govoriti o životu u „postzapadnom svijetu“. Komentatori obično koriste ovu frazu kako bi označili uspon nezapadnih sila - prije svega Kine, ali i Brazila, Indije, Indonezije, Turske i zemalja Zaljeva, među ostalima.

Ali, uporedo s „usponom ostalih“, događa se nešto jednako duboko: nestanak samog „Zapada“ kao koherentne i smislene geopolitičke cjeline. Zapad, shvaćen kao jedinstvena politička, ekonomska i sigurnosna zajednica, već dugo je na ivici kolapsa. Drugi mandat Donalda Trumpa kao predsjednika SAD-a mogao bi zadati presudan udarac.

Nestanak Zapada kao smislene cjeline 

Od kraja Drugog svjetskog rata, tijesno povezan klub ekonomski naprednih demokratija bio je oslonac liberalnog, na pravilima zasnovanog međunarodnog sistema. Solidarnost ove grupe nije počivala samo na zajedničkoj percepciji prijetnji, već i na zajedničkoj posvećenosti otvorenom svijetu zasnovanom na slobodnim društvima i liberalnoj trgovini - i kolektivnoj spremnosti da se taj poredak brani. Osnovne članice bile su SAD i Kanada, Ujedinjeno Kraljevstvo, članice Evropske unije, te nekoliko saveznika u azijsko-pacifičkom regionu, poput bivših britanskih dominiona Australije i Novog Zelanda, kao i Japana i Južne Koreje, koji su integrirani u poslijeratni saveznički sistem SAD-a i usvojili liberalne principe demokratskog upravljanja i tržišne ekonomije. Zapad je činio jezgro tzv. slobodnog svijeta tokom Hladnog rata. Ali Zapad je nadživio taj bipolarni sukob i čak proširio svoje granice uključivanjem brojnih bivših zemalja sovjetskog bloka i nekih bivših sovjetskih republika kroz širenje NATO-a i EU, prenosi Odgovor.ba.

Tokom posljednjih 80 godina, zapadne zemlje su stvorile brojne institucije radi ostvarivanja zajedničkih ciljeva; najistaknutije su NATO, G-7, EU i Organizaciju za ekonomsku saradnju i razvoj (OECD). Podjednako važno, koordinirale su politike unutar šireg multilateralnog okvira, poput Ujedinjenih nacija i njenih agencija, Svjetske banke i Međunarodnog monetarnog fonda (MMF), Svjetske trgovinske organizacije i G-20.

Nijedan izazov kao Trump

Naravno, povremene podjele i tenzije stavljale su na iskušenje zapadnu solidarnost. Među istaknutim primjerima su Suecka kriza 1956, izazov francuskog predsjednika Charlesa de Gaullea integrisanom komandnom sistemu NATO-a 1960-ih, iznenadna obustava konvertibilnosti dolara u zlato od strane predsjednika SAD-a Richarda Nixona 1971, kriza oko europrojektila 1980-ih i transatlantske napetosti oko američke invazije na Irak 2003. godine.

Ali nijedan od tih događaja nije stavio na kušnju koheziju Zapada toliko koliko Trumpov povratak u Bijelu kuću. Od januara, predsjednik je prigrlio punokrvnu politiku „Amerika na prvom mjestu“ u vanjskoj, ekonomskoj i sigurnosnoj politici. Njegova vizija uloge SAD-a u svijetu je hipernacionalistička, suverenistička, unilateralistička, protekcionistička i transakcijska. Za razliku od svojih prethodnika, rijetko govori o američkom globalnom liderstvu, a još manje o odgovornosti. Prezire saveze, multilateralizam i međunarodno pravo.

Malo ga zanimaju demokratija, ljudska prava i razvoj - a demontirao je američke kapacitete da ih promoviše u inostranstvu. Odbacuje ulogu svoje zemlje u doprinošenju globalnim javnim dobrima, uključujući otvorenu trgovinu, finansijsku stabilnost, borbu protiv klimatskih promjena, globalnu zdravstvenu sigurnost i neširenje nuklearnog oružja. On je najistaknutiji zagovornik rastućih desničarskih, nacionalističkih političkih snaga u Evropi i Sjevernoj Americi, prizivajući nejasniji, civilizacijski pojam Zapada i dovodeći u pitanje trajni značaj geopolitičkog Zapada.

Prijevod: Haris Imamović

Kompletan tekst pročitajte OVDJE.