Piše: Prof. dr. Armin Kržalić (CESTS) 

Pitanje sigurnosti i stabilnosti države ne može ostati prepušteno apstraktnim nadama Svakog jula svijet se nakratko sjeti Srebrenice, polože se vijenci, izgovori fraza "da se nikad ne ponovi" i sve se ubrzo vrati u uobičajenu tišinu. Bosna i Hercegovina ne živi u simbolima, već u realnosti u kojoj se negiranje genocida institucionalizira, ratna retorika normalizira, a sigurnosne prijetnje sve češće čuju iznutra, ali i van Bosne i Hercegovine.

Vodeći negatori genocida u Bosni i Hercegovini su pojedini politički lideri iz entiteta RS predvođeni Miloradom Dodikom, kao i određeni javni mediji i intelektualni krugovi koji sistematski umanjuju, relativizuju ili u potpunosti negiraju presuđeni genocid u Srebrenici iz jula 1995. godine. Njihovo djelovanje je dokumentirano kroz javne istupe, odluke institucija, medijske kampanje i simbolička ponašanja. Negatori genocida nisu samo problem BiH, oni su direktna prijetnja regionalnom miru i međunarodnom poretku.

Sve navedeno ukazuje da je sada pravo vrijeme da se projektuje jasan i konkretan zahtjev - Bosna i Hercegovina mora biti primljena u punopravno članstvo NATO-a na narednom samitu Alijanse.

Genocid u Srebrenici nije bio izolovan incident, već rezultat šireg političkog, institucionalnog i međunarodnog kolapsa. On se desio ne zato što svijet nije znao, nego zato što nije reagovao na vrijeme. Učenje iz te tragedije znači samo jedno, više nikada ne smijemo ostaviti prostor za nesigurnost i slabost u institucionalnoj zaštiti građana. Članstvo u NATO-u je danas jedina stvarna garancija da se zločini poput genocida neće ponoviti. Ne zato što NATO simbolizira pravdu, već zato što simbolizira snagu međunarodnog poretka, superiornost, odlučnost i kolektivnu sigurnost. U zemlji gdje se presuđeni ratni zločinci veličaju, gdje se parlamenti opiru osnovnim zakonima države i gdje političari otvoreno prijete secesijom, članstvo u NATO-u bi bilo jasna poruka: BiH je zaštićena, nepodijeljiva i suverena.

Dok EU i dalje vodi politiku „produženih kriterija“ prema BiH, NATO je već pokazao volju da sarađuje. BiH je odavno u Akcionom planu za članstvo (MAP), ima partnere u Alijansi, i učestvovala je u međunarodnim misijama.

Dakle, ono što nedostaje nije tehnička spremnost – nedostaje politička odluka Saveza da u ovom trenutku zaštiti ono što se još može zaštititi. Brzi napredak Moldavije i Gruzije ka NATO-u pokazuje da se, kada postoji strateški interes, pravila fleksibilno tumače. Ako je to moguće za te države, zašto nije za Bosnu i Hercegovinu, državu koja je preživjela genocid i koja, uprkos slabostima, i dalje opstaje u miru?

Ruski uticaj raste, antizapadni narativi se šire, a povjerenje građana u međunarodnu zajednicu opada. Približavanjem BiH punopravnom članstvu NATO-u, ne stabilizira samo ovu zemlju, već i cijeli Zapadni Balkan.

Da zaključim, ulazak Bosne i Hercegovine u NATO ne smije više biti daleki cilj već realan zahtjev koji je jasan, argumentovan, hitan i ostvariv. To je najmanje što žrtve Srebrenice zaslužuju, a najviše što se može uraditi za budućnost naše zemlje i budućih generacija. Ne samo da se ne ponovi, nego da više nikad ne bude moguće. A historija ovih prostora je pokazala, čim se ostavi prostora za ovakve zločine oni se ponavljaju samo u još gorem i težem obliku. Lešinari i hijene ne spavaju.