Piše: Dragan Bursać

„Ugledao sam minaret do nebesa, mislim da je već jutros poravnat, trebao bi biti do jutros. I vjerujte mi gledao sam samo prema tornju našem crkvenom i vjerujte nosila me ta želja da dođem do te čaršije, tamo sam ja odrastao“, govorio je u julu 1995. godine optuženik za ratne zločine Milenko Živanović, komandant Drinskog korpusa Vojske Republike Srpske.

I gle čuda, danas, početkom jula 2025. godine, Viši sud u Beogradu „poravnao“ je i pravdu. Oslobodio je Milenka Živanovića svih optužbi za ratne zločine nad civilnim stanovništvom u Srebrenici. Kao da se ništa nije desilo. Kao da nije komandovao trupama koje su prvo držale hiljade Bošnjaka pod opsadom, a onda odvajale muškarce, žene i djecu, kao da nije tražio autobuse i gorivo za „humano preseljenje“, kao da nije gledao minarete dok padaju i vodio politiku etničkog čišćenja – sve sa osmijehom na licu i doktrinom zla u glavi.

Ali ovo nije kolumna o Milenku Živanoviću. Ne. Ovo je kolumna o današnjoj i nekadašnjoj, a uvijek istoj Srbiji. Srbiji kao državi koja ne samo da štiti ratne zločince – već ih časti, nagrađuje i na koncu oslobađa.

Pravda ne stanuje u Beogradu

Da, pravda ne stanuje u Beogradu. Tamo stanuje institucionalizovani zaborav, cinizam u sudnicama i mračno bratstvo nacionalističkog pravosuđa koje sistematski pere ruke od krvi iz devedesetih.

Nataša Kandić, borkinja za ljudska prava iz Srbije će to sublimirati u jednu poruku na mreži X: „I u BiH i u Srbiji bivši komandant Drinskog korpusa optužen da je naredio da se obezbede autobusi i zatražio od GŠ VRS 12.000 litara goriva za 50 autobusa. U Srbiji, sud presudio da je komandant Živanović izdavao samo naređenja za ‘borbene zadatke’. Kao humano preseljenje.“

I kako sad objasniti da sudsko vijeće, pred očima svijeta, hladnokrvno presudi da Milenko Živanović „nije prešao granicu svojih borbenih zadataka“? Kako objasniti da se izdavanje naređenja za rušenje džamija, za blokadu civilnog stanovništva, za segregaciju „Turaka“, za nabavku 12.000 litara goriva i 50 autobusa za masovno protjerivanje tumači tek kao „borbena aktivnost“? Kako objasniti da je tobožnje „humano preseljenje“ eufemizam za genocid? Jednostavno, Srbijom – zemljom sigurnom kućom za ratne zločince.

Sjetimo se, ti „borbeni zadaci“ rezultirali su time da su 8.372 muškarca i dječaka sistematski ubijeni, a hiljade žena i djece deportovano i trajno protjerano. To se u Hagu, ali svugdje u svijetu zove genocid. U Beogradu? U Srbiji? Borbena operacija. Čista vojna rutina.

To nije vojni podvig, nego planirana neljudskost

Slušamo Živanovića potkraj 1992. godine kako se na snimku hvali:

„Pošto sada ide zimski period, ja mislim i očekujem da je zima naš saveznik jer rezultati dosadašnje borbe su impozantni. Mi držimo 80.000 Turaka u krugovima. Cerski Turci ne mogu sa srebreničkim Turcima, plamenski ne mogu ni sa srebreničkim ni cerskim, žepski u Srebrenicu ne mogu. Iz Goražda ne mogu u Žepu, to su impozantni rezultati kad čovjek pogleda malo šire.“

Osamdeset hiljada ljudi u okruženju. Odvojeni. Izgladnjivani. Bez medicinske pomoći. Bez zaliha. Zima je agresorima saveznik. Hladnoća je oružje. Blokada kao strategija.

Kompletan tekst pročitajte OVDJE.