Piše: Mohammad Eslami

Aktuelni vojni napad Izraela na Iran već je postao jedan od najutjecajnijih prekograničnih udara u novijoj historiji regije. Mnogo više od ciljanog napada na silose za rakete ili nuklearne objekte, uključuje ubistva visokih vojnih zapovjednika i sofisticirane cyber napade.

Među najznačajnijim razvojem situacije do sada je bilo ubistvo nekoliko visokih iranskih zapovjednika, uključujući generala Mohammeda Bagherija, komandanta Islamske revolucionarne garde (IRGC) Hosseina Salamija i šefa njenog zrakoplovnog programa, Amira Alija Hajizadeha. Ova ciljana ubistva predstavljaju najteži udarac iranskom vojnom vodstvu od rata s Irakom (1980–1988). Ipak, ispod površine, napad nije samo vojni manevar – to je izraz političke doktrine koja se razvija decenijama, prenosi Al Jazeera Balkans.

Iako su izraelski zvaničnici javno predstavili operaciju kao preventivni čin kako bi spriječili Iran da razvije nuklearno oružje, njen dublji strateški smisao postaje sve jasniji: destabilizacija, i, u krajnjem slučaju kolaps Islamske Republike. Godinama su izraelski i neki američki stratezi tvrdili – ponekad diskretno, ponekad otvoreno – da je jedino trajno rješenje za iranske nuklearne ambicije promjena režima. Trenutna kampanja se usklađuje s ovim dugotrajnim ciljem, ne samo vojnim sredstvima nego i psihološkim, političkim i društvenim pritiskom unutar Irana.

Cilj izazivanja unutrašnjeg ustanka

Nedavni razvoj događaja ukazuje na to da je operacija osmišljena kako bi izazvala rane faze unutrašnjeg ustanka. Ovaj način djelovanja poznat je posmatračima prošlih pokušaja promjene režima: ubistva visokih vojnih zvaničnika, psihološko ratovanje, kampanje dezinformacija i simboličko ciljanje državnih institucija. U Teheranu su cyber napadi uz podršku Izraela i precizni udari navodno pogodili vladine zgrade i ministarstva, čak privremeno ometajući nacionalne televizijske prijenose – ključni stub komunikacijske infrastrukture Islamske Republike.

Izraelska politička retorika odražava ovaj smjer. Na zatvorenim brifinzima i odabranim medijskim intervjuima, zvaničnici su priznali da se iranski duboko utvrđeni podzemni nuklearni objekti – neki navodno zakopani više od 500 metara ispod planina Zagros i Alborz – ne mogu uništiti bez pune američke podrške. Operacija bi u ovom konkretnom slučaju zahtijevala korištenje bombi GBU 57 poznatih i kao Massive Ordnance Penetrator, koje se mogu isporučiti samo američkim strateškim bombarderima B-2 ili B-52. Izgleda da su izraelski čelnici, u nedostatku takvih kapaciteta, zaključili kako zaustavljanje iranskog nuklearnog programa nije moguće bez promjene vlasti.

Ovaj kontekst daje novo značenje istovremenim vojnim i političkim naporima Izraela. Nakon napada, intenzivirana je izraelska poruka usmjerena iranskoj javnosti, prikazujući IRGC ne kao nacionalne branitelje već kao glavne tlačitelje iranskog naroda. Poruke su nastojale odvojiti Islamsku Republiku od iranske nacije sa sloganima poput: „Ovo nije iranski rat. Ovo je rat režima.“ Iranski opozicioni čelnici u inozemstvu – uključujući Rezu Pahlavija, najstarijeg sina posljednjeg iranskog šaha, i bivšeg nogometaša Alija Karimija – ponovili su ove narative, izražavajući podršku napadima i pozivajući na smjenu režima.

Međutim, ova strategija je možda proizvela suprotan efekat. Umjesto poticanja masovnog ustanka ili razbijanja nacionalnog jedinstva, napadi izgledaju kao da su konsolidovali javni sentiment premošćavajući političke podjele. Mnogi Iranci, uključujući dugogodišnje kritičare režima, izrazili su bijes zbog onoga što smatraju stranim napadom na nacionalni suverenitet. Kolektivno sjećanje na vanjske intervencije – od udara koji je podržala CIA 1953. godine do Iransko-iračkog rata – ponovo je aktiviralo duboko ukorijenjeni odbrambeni refleks.

Fokus Iranaca na nacionalnoj odbrani

Čak i među aktivistima pokreta „Žena, život, sloboda“, koji je izazvao proteste širom zemlje nakon smrti Mahse Amini 2022. godine u policijskom pritvoru, primjetna je nesklonost da stanu na stranu vojne intervencije. Dok su se slike bombardovanih zgrada i palih iranskih vojnika širile, empatija i solidarnost su privremeno zamijenile zahtjev za promjenom režima. Za mnoge, razgovor se prebacio sa političkih reformi na nacionalnu odbranu.

Nekoliko javnih ličnosti i bivših protivnika Islamske Republike izrazilo je podršku Iranu i osudili su izraelske napade. Nogometna legenda Ali Daei izjavio je: „Radije bih umro nego bio izdajnik,“ odbacujući saradnju sa bilo kojim stranim napadom. Mohsen Borhani, bivši sudija i politički zatvorenik, napisao je: „Ljubim ruke svih branitelja domovine,“ referirajući se na IRGC i druge oružane snage.

Ono što je započelo kao proračunati udar na vojne ciljeve možda postiže suprotan efekat. Umjesto slabljenja moći režima, izraelske akcije rizikuju da je ojačaju, podstičući nacionalno jedinstvo i utišavajući neslaganja. Pokušaj da se revolucija proizvede izvana možda ne samo da neće uspjeti – već bi mogao i da se obije o glavu.

Ako je krajnji cilj Izraela bio da izazove kolaps režima, moguće je da je potcijenio historijsku otpornost iranskog političkog sistema i ujedinjujuću snagu nacionalne traume. Dok bombe padaju i generali ginu, čini se da se društveno tkivo Irana ne raspada. Možda se, zapravo, ponovo spaja.