Autor: Dr. Zuhdija Hasanović

Briga o roditeljima je, zasigurno, jedan od najznačajnijih pokazatelja čovjekove vjere i istinskog shvatanja riječi  musliman, odnosno onoga koji je pokoran Milostivom Bogu. No, nažalost, bez obzira na izraze deklarativnog vjerovanja, svjesni smo da je u našem okruženju mnogo primjera lošeg ponašanja prema roditeljima, što ne doprinosi zdravoj bošnjačkoj prodici.

Donosimo tekst dekana Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu dr. Zuhdje Hasanovića koji je on prije nekoliko godina objavio u «Takvimu», kao dobru lekciju kakav bi odnos prema našim najstarijima trebao biti u bošnjačkim porodicama:

Allah je taj koji vas nejakim stvara, i onda vam poslije nejakosti snagu daje, a poslije snage iznemoglost i sijede vlasi; On stvara što hoće; On sve zna i sve može (Kur'an, Er-Rum, 54)

Iz vremena odrastanja pamtimo uglavnom batine, koje su znale biti silovite, zastrašujuće, brzo bi došle i prošle, a trag bi ostao, bol na duši, uvreda i poniženje. I pamtimo poneku šturu, škrtu pohvalu, kao da je izrečena nekome drugome, kao usput, nikada u lice, nikada polahko, da se u njoj može uživati.

"Zašto nisu kao drugi"

Nismo primjećivali njihov trud, zalaganje, njihovo noćno bdijenje, brigu, njihovo žrtvovanje svoga zdravlja, vremena, imovine, za nas. Primijetili bismo samo kada bi nešto nedostajalo, onda bismo posumnjali u njihovu sposobnost da nam mogu osigurati ono što nam je najpotrebnije, onda bismo sebi postavljali pitanja: «Zašto nisu kao drugi? Zašto nam ne mogu dati (veći) džeparac? Zašto štedimo u svemu? Zašto smo bili uvijek drugačiji od drugih!?».

Drugima je mnogo toga bilo dopušteno, a nama je sve zabranjeno! Nismo ih voljeli zbog toga.

Čudili smo se kako su neinformirani, kako su im osnovne, temeljne stvari nepoznate, kako mogu živjeti bez tih informacija i znanja!? A onda smo odjednom odrasli, formirali svoje porodice i vidjeli da je stvarni život, ipak, nešto drugačiji od onoga kako smo  ga mi zamišljali. Drugačiji od naših igara. Tu se ne mogu porušiti sve šahovske figure, prekinuti igrice i krenuti ispočetka, rasporediti figure kako mi hoćemo i krenuti ponovo. Inteligencija se i sastoji u tome da se prilagođavamo datostima i da damo svoj maksimum okolnostima kakve jesu.

A oni su još uvijek tu. Puni ljubavi, svjesni da su svi ljudi grešni, pa i oni, ali da su spremi svoje greške popravljati. Zato prema unucima imaju više pažnje, ljubavi, razumijevanja nego što su prema djeci ikada pokazali. Rijetko će se naljutiti ili izgrditi svoje unuče.

Mi smo zauzeti svojim poslovnim obavezama. Vraćamo se kući s posla umorni, nemamo vremena ni za djecu, suprugu, a kamoli njih. Nikome ne govorimo, ali često osjetimo da nas pritišću, ograničavaju, sputavaju, da su nam teret, i onda konačno odlučimo: «Bolje je i za njih i za nas!». Neka idu u starački dom, tamo je sve osigurano, imaju kvalitetnu hranu, zagrijane prostorije, svoje vršnjakinje i vršnjake koji ih razumiju i s kojima mogu razgovarati.

I oni odlaze...

I oni odlaze, napuštaju svoj dom, porodicu, unučad, svoj zavičaj, da bi u poznim godinama sklapali nova poznanstva i prijateljstva. I naravno da im nije svejedno, nije im drago što moraju napustiti sve, da bi se počeli navikavati na novi život, ali iznad svega boli ih to što jesu, uz Božiju pomoć, uspjeli podariti svojoj djeci obrazovanje, omogućiti im zaposlenje, ali nisu uspjeli od njih izgraditi ljude?

Je li ovo danas uobičajeni život Bošnjaka, ili je stanje još gore?

Mnogi roditelji sami i iznemogli čine ono što bi najviši državni organi trebali činiti, ili barem predstavnici Bošnjaka na svim razinama vlasti, oni poduzimaju očajničke korake da zadrže ono što je bošnjačko, vratili su se u svoje zavičaje, na zgarišta i zarasle ledine, bez ikakve podrške. Oni stoje na granicama Bosne, dok su njihova djeca, sinovi i kćeri, u unutrašnjosti, sigurni i bezbrižni, mnogi čak izvan njezinih granica.

Njihova djeca nastoje da osiguraju svoje porodice, da im pruže perspektivnu budućnost, a na roditelje i ne pomisle. Roditelji su potpuno zanemareni, odvojeni od života, društvenih zbivanja i bilo kakvog utjecaja na njih, zaboravljeni od svih čekaju smrtni čas.

Jedna od tih nana je dok su okupljeni plakali za njenim dedom, koji je preselio na Ahiret, tiho rekla: «Ne treba plakati za umrlima, treba plakati za onima koji ostaju!».

Zar smo se vratili u vrijeme džahilijeta, kada prosuđujemo samo po materijalističkim mjerilima, cijenimo samo ono što nam donosi materijalnu korist. Roditelje ne poštujemo, jer nemaju nikakvih primanja, a povećavaju nam rashode?!

Nezahvalna djeca

Nezahvalne djece bilo je i u vrijeme Božijeg poslanika, s.a.v.s. Neki mladić se požalio Božijem poslaniku, s. a.v. s., da ga njegov rođeni otac potkrada, pa kada mu je Poslanik, s. a. v. s., zatražio da taj čovjek dođe, došao mu je starac koji se u hodu na štap oslanjao. Kada mu je Poslanik, s. a. v. s., prenio tvrdnju njegovog sina starac je rekao:

"Kada sam bio mlađi i jak, a on slabašan, bio sam imućan, a on bez ičega i ništa mu nisam uskraćivao. A danas, ja sam nemoćan, a on je moćan, ja nemam ništa, a on ima sve i on prema meni škrtari!".

Tada je Božiji poslanik, s. a. v. s., zaplakao i kroz plač rekao:

"Nema grumena zemlje ni kamena, a pogotovo ne ljudskog srca koje ne bi proplakalo kada ovo čuje".

A onda se obratio mladiću:

"Idi! I ti i tvoja imovina pripadate ocu!".

Kada se pogledaju samo navedeni detalji koji nam govore o lošem odnosu prema roditeljima, a da ne govorimo o iskorištavanju, zanemarivanju, pa čak i zlostavljanju roditelja, možemo samo sagledati u kako teškom stanju je bošnjačka porodica i da je krajnje vrijeme da se angažiramo na popravljanju tog stanja.

Roditelji su okosnica porodice

U porodici se voli, rađa, živi i umire. Osnovne vrijednosti, znanja i iskustva stječemo u porodici. Porodica prenosi život, osnovne ljudske emocije te duhovno, vjersko i kulturološko naslijeđe. Ona nosi u sebi suštinu vjere, kulture i povijesti, koju prenosi sljedećim generacijama. Način na koji komuniciramo i ophodimo se prema drugima naučen je u porodici. Kakva ćemo ličnost biti i kakvu ćemo porodicu formirati u velikoj mjeri je rezultat odnosa porodice iz koje dolazimo. Iako je porodica podložna raznim utjecajima i promjenama, uspjela se održati kao jezgra intimnih i vrijednih oblika međuljudske komunikacije.

Porodica je temeljna društvena jedinica koja se zasniva na zajedničkom životu emocionalno i krvnim srodstvom povezanih osoba, najčešće roditelja, djece, a tu ulaze i nane, djedovi, tetke, amidže, kao proširena porodica. U porodici se objedinjuju biološko-reproduktivna, odgojna, ekonomska, društveno-kulturna, moralna, vjerska i patriotska funkcija.

Toplinu porodičnog doma ne mogu pružiti ni nadoknaditi druge ustanove: vrtići, škole, bolnice, starački domovi. Vrlo je bitna biološko-reproduktivna i odgojna funkcija porodice. U njoj se rađaju novi članovi ljudske zajednice i tu počinje proces njihovog ljudskog razvitka i izgrađivanja. U toj intimnoj ljudskoj sredini pojavljuju se prva osjetna zapažanja, prve predstave o svijetu i životu, oblikuju se prvi pojmovi, stavovi, uspostavljaju odnosi, prihvataju se vrijednosni kriteriji što je moralno, dobro, istinito, humano, neprikosnoveno, stvara se identitet osobe.

Samo roditelji i članovi porodice mogu pružiti toliko razumijevanja, strpljenja, saosjećanja, nesebičnog odricanja, pomoći i podrške svim članovima, posebno djeci i omladini. Stoga je odgojna funkcija porodice tokom povijesti bila njezin nezaobilazni činilac.

Ako smo poslušni roditeljima, to ne znači gubljenje svoga «ja» i svoje ličnosti. Zbog toga s roditeljima treba razgovarati, nuditi svoje argumente i pokušati razumjeti njihove. Najbolji primjer da islam insistira na ličnoj odgovornosti i da konačne odluke budu naše jeste princip u hanefijskoj pravnoj školi da se djevojka može udati i bez dopuštenja njezinog staratelja.

Na različitost odnosa koji imaju roditelji prema djeci i čak brižna i pažljiva djeca prema svojim roditeljima na vrlo jasan način se ukazuje u sljedećem predanju. Neki čovjek iz Jemena je u toku tavafa na leđima nosio nepokretnu majku, pa je Abdullahu ibn Abbasu, r. a., rekao:

"Na ovakav način već se dvadeset godina brinem o svojoj majci, pa jesam li joj se odužio za brigu koju je ona prema meni iskazivala?".

Nisi joj se odužio ni za jedan uzdah koji je zbog tebe pri porođaju pustila!».

"Zašto?!" - začuđeno pita Jemenac. A Abdullah, r. a., odgovori mu:

"Ona je brinula o tebi i mučila se oko tebe želeći da živiš, a ti brineš o njoj nadajući se da će uskoro umrijeti!".

Kako bismo se trebali odnositi prema roditeljima?

Da bismo nastavili s izgrađivanjem dobrih odnosa s našim roditeljima, čime ćemo graditi zdravu i harmoničnu porodicu, a time i dobre odnose u zajednici i društvu, neophodno je dosljedno se držati sljedećeg:

- Iskazivati punu brigu i pažnju prema svojim roditeljima u našem zajedničkom domu. Nastojati stvoriti uvjete u našem domu koji će odgovarati roditeljima, iskazivati im punu pažnju, ljubaznost, osiguravati im ono što je potrebno. Hranu, odjeću i sve druge neophodne potrepštine za život, ali kod nas, u našem zajedničkom domaćinstvu.

Iz poznatog kur'anskog ajeta:

"Gospodar tvoj zapovijeda da samo Njemu robujete i da roditeljima dobročinstvo činite. Kada jedno od njih dvoje, ili oboje, kod tebe starost dožive, ne reci im ni: «Uh!» - i ne podvikni na njih i obraćaj im se riječima poštovanja punim. Budi prema njima pažljiv i ponizan i reci: «Gospodaru moj, smiluj im se, oni su mene, kada sam bio dijete njegovali!» (El-Isra, 23 – 24.), posebno naglašavamo riječi Allaha, dž. š., «...kada jedno od njih dvoje, ili oboje, kod tebe starost dožive...", nije rečeno u staračkom domu, gerontološkom centru i slično:

- biti sretan što nam je Allah, dž. š., podario mogućnost da se možemo pobrinuti za naše roditelje i u određenoj mjeri im uzvratiti za svu pažnju i brigu koju su pokazivali prema nama dok su nas odgajali. Ilustrativan je primjer Abdullaha ibn Mesuda, r. a., od kojeg je majka jedne večeri tražila vode da se napije. Dok je Abdullah donio vodu, majka je zaspala. Nije je želio buditi i prekidati joj san, a bilo mu je žao da se probudi žedna i da ne vidi vodi pored sebe, pa je ostao čekati. Kada bi se umorio, sjeo bi, a kada bio osjetio da ga savladava san, ustao bi. I tako je radio cijelu noć. Kada se u jednom trenutku majka probudila, samo joj je rekao: «Majko, uzmi vodu i napij se!». Ovako su postupali ashabi prema svojim roditeljima, a kroz postupak prema njima učili su se lijepom ophođenju prema svim ljudima, čime su oduševljavali sve one koji su ih poznavali;

- cijeniti njihov dugogodišnji trud na našem odgoju i obrazovanju i ne koriti ih za propuste koje su u tom procesu napravili. Ukoliko ih ukorimo, ni jednu od tih grešaka i propusta nećemo ispraviti, a u velikoj mjeri ćemo narušiti lijep odnos koji imamo s našim roditeljima. Pojedinci, kada ne uspiju u obrazovanju ili poslu kojim se bave, krivnju svaljuju na roditelje. Time se žele opravdati pred sobom i dugima, te naglašavaju kako su ih roditelji zanemarivali ili ih nisu dobro odgojili. To im je, navodno, uništilo život i zato nemaju perspektive;

- ako ne žive s nama, nego s našim bratom ili sestrom, redovno ih posjećivati i nastojati se duže zadržati, čime ćemo im dati do znanja da nam puno znače i da su nam bitni u životu, a ne odmah naglašavati roditelju samo smo «nakratko» ili «u prolazu» navratili;

- obraćati im se s punom ljubavlju i poštovanjem, oslovljavajući ih s «moj babo», «majčice moja», nikad «stari», «ćaća», «matori», zvati ih njihovim imenima ili ih, ne daj Bože, ignorirati, ugledajući se u lijepom oslovljavanju na Ismaila, a. s., a kloneći se prakse Nuhovog, a. s., sina.

«O, oče moj,» - reče – «onako kako ti se naređuje, postupi; vidjet ćeš, ako Bog da, da ću sve izdržati». (Es-Saffat, 102)

Dok sin Nuha, a. s., svog oca uopće ne oslovljava:

...a on reče: «Sklonit ću se na kakvo brdo koje će me od vode zaštititi» (Nuh, 43)

Ponašanje Ebu Hurejre, r. a., može nam poslužiti kao primjer. On je živio u jednoj, a njegova majka u drugoj kući. Kako god bi izašao iz svoje kuće, došao bi do vrata majke i pozvao bi je blagim glasom: «Majčice moja!» i nazvao bi joj selam. Ona mu je uzvratila: «Sinčiću moj! Neka je i na tebe Allahov selam, rahmet i berićet!». Tada bi joj Ebu Hurejre, r. a., rekao:

"Neka ti se Allah smiluje kao što si se ti meni smilovala i odgajala me kada sam bio mali!», a ona bi njemu odvratila: «Neka se Allah smiluje kao što si se ti meni smilovala i odgajala me kada sam bio mali!», a ona bi njemu odvratila: «Neka se Allah smiluje tebi, kao što ti meni činiš dobro u mojoj starosti!".

Kada bi se vraćao kući, postupao bi na isti način;

- ako roditelji nisu vjernici, ili su to samo nominalno, na lijep način ćemo im nastojati predložiti principe islama i istrajati u tome, bez radikalnih mjera i grubosti. Vjera, Pravi put (huda) je najljepši poklon (hedijja) i ne može se na njega silom usmjeravati;

- prvi roditeljima selam nazivamo, nikad ih ne dočekujemo sjedeći, a pogotovo ležeći, nego ustajemo kada se pojave pred nama;

- uvijek im dajemo prednost u razgovoru, nikad ih ne prekidamo i ne ispravljamo u onome što su neprecizno rekli. Možemo se ne slagati u mišljenju s našim roditeljima, ali nikada nećemo dopustiti da se s njima svađamo, da na njih glas podižemo ili da ih grdimo;

- kada presele na Ahiret izmirujemo obaveze koje su imali kao prema drugim ljudima, tako i prema Allahu, dž. š. Ako su imali finansijskih dugova, izmirujemo ih, ako su bili obavezni, a nisu otišli na hadž, poslat ćemo nekog da to učini umjesto njih i sl.;

- kada presele, sjećamo ih se po dobru, tražimo od Allaha, dž. š., oprosta za njih i činimo dove da im Allah, dž. š., olakša kaznu, a poveća nagradu.

Božiji Poslanik, s. a. v. s., kako prenosi Ebu Hurejre, r. a., kaže da će Allah dž. š., podići deredžu nekom čovjeku u Dženetu, pa će se on začuditi i pitati Gospodara odakle mu ta deredža, a On će odgovoriti: «Na osnovu dove koju tvoje dijete čini za tebe»,

- nastavljamo s održavanjem dobrih odnosa s njihovim prijateljima i poznanicima s kojima smo veze uspostavili preko njih.

- posjećujemo i urednim održavamo njihov kabur.

Ovo su samo neke od obaveza koje dijete ima prema svojim roditeljima. Općenito treba nastojati da im se što više radosnih trenutaka priređuje, a da im je što manje razloga za brigu. Jednom je prilikom došao neki mladić Božijem Poslaniku, s. a. v. s., tražeći od njega da mu dopusti da ide u borbu na Božijem putu. Poslanik, s. a. v. s., ga upita:

 "Imaš li roditelje?".

 - "Imam oba, ostavio sam ih da plaču, jer sam odlučio da tebi dođem".

 Tada mu Poslanik, s. a. v. s., reče:

 "Vrati se pa ih razveseli onako kako si ih rasplakao! Oni su tvoja borba na Božijem putu" (Ibn Madža, Sunen).

Zar nije vrijeme poslije toliko plača za nama, za našim greškama i posrtajima u životu, poslije toliko briga i neprospavanih noći, da konačno našim roditeljima izmamimo osmijeh na licu i zadovoljstvo u duši.

ZAKLJUČAK

Savremeni čovjek na materijalistički način misli, osjeća, planira, jednom riječju živi i uvažava samo materijalne vrijednosti te se otuda položaj i tempo njegovog života i porodice znatno izmijenio. Tako mnoge porodice današnjice žive u ispraznosti bez povezanosti s Allahom, dž. š, izvorom života te trpe od tzv. egzistencijalne, unutarnje duhovne praznine i besmisla. Takav način života formira roditelje i članove porodice da budu manje radosni, oni postaju nezadovoljni sobom i onim što postižu u ovom materijaliziranom svijetu, jer im nikad nije dovoljno.

Onaj koji se predaje Allahovoj, dž. š., volji (muslim/musliman) ima svijest i o onome što je iznad toga. On živi na drugačiji način.

I dok su u današnjem vremenu roditelji teret i opterećenje koje sputava čovjeka materijaliziranog svijeta da više zaradi i profitira, za muslimana su roditelji neizmjerna Božija blagodat, oni su posljednji bezuvjetni i bezinteresni prijatelji, neizmjerna podrška, najbolji odgajatelji i uzori i velika prilika da hizmetom njima kroz Božiju milost osiguramo dženetske blagodati.

Hasan el-Basri se žestoko rasplakao kada mu je majka umrla, iako mu je otac još bio živ, pa kada su mu prigovorili da je on veliki učenjak i da nije prikladno da toliko plače, on je rekao: «Plačem, iako znam da će smrt svako stvorenje zadesiti, ali plačem, jer sam do sada imao dvoja vrata ka Džennetu, a sada su se jedna zatvorila».

Ako se trudimo biti dobri prema roditeljima, time postižemo njihovo zadovoljstvo, blagoslov i podršku u onome što radimo što nas čini odlučnijim i istrajnijim, bez obzira na prepreke na koje nailazimo.

Lijepim odnosom prema našim roditeljima punim pažnje i poštovanja ukazujemo na princip koji se treba poštovati u muslimanskoj porodici i očekivati je da se dijete koje odrasta uz nas i gleda takav način ponašanja i samo na isti način ophodi prema nama. U suprotnom, ako se mi loše odnosimo prema našim roditeljima i ako dijete nauči da je to odnos koji treba imati prema starijima, kako mu onda objasniti da se prema nama treba drugačije ponašati.

 (Tekst prenosimo uz dozvolu autora,  inače dekana Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu)