U svijetu gdje prepreke često djeluju nepremostivo, priča jednog dječaka iz Gornjeg
Vakufa – Uskoplja pokazuje da prava snaga dolazi iznutra.

Ali Zekotić, učenik trećeg razreda Osnovne škole “Voljevac”, već nekoliko godina živi s dijabetesom tip 1 – stanjem koje zahtijeva svakodnevnu disciplinu, hrabrost i upornost. Ipak, Ali ne dopušta da ga bolest definiše, prenosi Bosnian News Service.

Naprotiv, on svakodnevno pokazuje da granice postoje samo ako ih sami postavimo. Izvrsno uspijeva u školi, aktivno učestvuje u sportskim i kulturnim aktivnostima, a njegovi prijatelji i nastavnici ga opisuju kao “uvijek nasmijanog, vedrog i spremnog pomoći drugima”.

Njegova svakodnevica nije jednostavna – mjerenje šećera, briga o ishrani i stalno praćenje stanja dio su njegovog dana. Ipak, Ali sve to prihvata s osmijehom, kao sastavni dio života koji ga čini jačim.

“Dijabetes me naučio da budem odgovoran, da se brinem o sebi i da ne odustajem,”
kaže Ali, s iskrom odlučnosti u očima.

Njegov uspjeh i energija inspiracija su ne samo vršnjacima, već i odraslima koji često zaborave koliko su mala, svakodnevna postignuća zapravo velika.

Glas roditelja: “Plakat ćete, ali bit će lakše”

Ali nije sam na svom putu. Iza njega stoji porodica koja je od prvog dana naučila kako se boriti zajedno, sa srcem punim ljubavi i vjerom da ništa nije nemoguće.

“Bilo je to kao da nam se svijet srušio u jednom danu. Strah, šok i tuga su se pomiješali. Gledali smo ga tako malenog i hrabrog, a mi smo se osjećali potpuno bespomoćno,”
prisjećaju se roditelji.

“Trebalo je vremena da shvatimo da je to sada dio našeg života, ali smo odlučili da nas
to neće slomiti.”

Najveći izazov bio je, kažu, strah od svakog uboda, svake pogreške. No, uz podršku ljekara i drugih roditelja, naučili su sve: brojati ugljikohidrate, davati inzulin, prepoznavati
znakove niskog šećera.

Danas, zahvaljujući novim tehnologijama i hrabrosti, njihov život teče gotovo uobičajeno.

“Ali ide na treninge, igra fudbal, ide na izlete. Samo sada uvijek u torbi imamo glukometar, sok i rezerve. Dijabetes je dio našeg života, ali ne i prepreka.”

Roditelji ističu da su od početka učili sina da dijabetes nije kazna, već prilika da postane
odgovorniji i svjesniji.

“Najvažnije nam je da zna da nije manje vrijedan od drugih, nego da je hrabriji jer ima
više izazova.”

Razgovor s Alijem: “Dijabetes me ne zaustavlja”

Na svojoj devetoj godini, Ali govori zrelije nego mnogi odrasli. S osmijehom priča o svom svakodnevnom životu, školi i fudbalu – i pokazuje da ništa ne može zaustaviti onoga ko vjeruje u sebe.

“Bio sam mali, imao sam samo tri godine, pa se ne sjećam baš puno. Mama kaže da sam bio često žedan i umoran. Nekad mi je teško, ali sam se navikao jer ga imam skoro cijeli život.”

Njegov dan započinje odgovorno:

“Ujutro se probudim, mjerim šećer, idem u školu. Poslije škole se igram s prijateljima ili idem na trening. Jedem raznovrsnu i zdravu hranu.”

Na pitanje šta mu najviše pomaže da se osjeća dobro, Ali odgovara jednostavno, ali
mudro:

“Najviše mi pomaže fizička aktivnost. Kad sve radim na vrijeme – mjerim šećer, jedem, dam inzulin, kad sam nasmijan i igram fudbal – osjećam se super.”

Za svoju snagu i upornost, kaže, duguje najviše porodici i učitelju.

“Najviše mama i babo. Oni me uče šta da radim i uvijek su tu. U školi učitelj zna za moj dijabetes i motiviše me da budem bolji, a drugari me paze ako mi bude nizak šećer.”

Ponekad mora stati, uzeti sok ili pojesti nešto, ali ne dozvoljava da ga to zaustavi:

“Trudim se da me dijabetes ne sprečava. Kad mi bude bolje, opet nastavim.”

Njegova poruka drugoj djeci je iskrena i ohrabrujuća:

“Da ne brinu! Nije lako, ali može se sve, samo treba paziti i slušati roditelje. I da znaju
da nisu sami.”

Kad govori o budućnosti, oči mu zasjaje:

“Sanjam da odem na stadion Giuseppe Meazza da gledam kako igra Inter, a cilj mi je da budem profesionalni fudbaler. Želim pokazati svima da i djeca s dijabetesom mogu biti jaki, hrabri i uspješni.”

Riječ učitelja: “Od Alija sam naučio da nema odustajanja”

“Ali je učenik kojeg svaki učitelj želi imati u razredu – poslušan, aktivan, radoznao,” kaže
njegov učitelj.

“Pri saznanju da Ali ima dijabetes, otišao sam do doktorice Karahodžić Alise koja me posavjetovala kako da postupim u slučaju niskog ili visokog šećera. Razgovarali smo o toj temi i taj razgovor mi je mnogo olakšao.”

Drugari u razredu, dodaje, zaslužuju sve pohvale:

“Čista desetka! Pravi prijatelji koji podržavaju našeg hrabrog superheroja.”

Učitelj priznaje da ga je Ali mnogo toga naučio:

“Od dječaka sam naučio da nema odustajanja i da se svi trebamo boriti bez obzira na
godine i uzrast.”

Naglašava i važnost edukacije:

“Nastavnicima su potrebne obuke o svim bolestima djece, pogotovo onima s kojima
svakodnevno rade.”

Na kraju dodaje s ponosom:

“Ali je pravi lider. Odličan učenik, prijatelj i sportista. Krasi ga ljubav prema fudbalu i
nadam se da će mu se sve želje ispuniti – na terenu i u životu.”

Poruka svim roditeljima

“Plakat ćete, i to je u redu,” poručuju roditelji drugima koji se suoče s istom dijagnozom.

“Ali znajte – biće lakše. Vaše dijete može sve: igrati, putovati, sanjati, uspjeti. Dijabetes
ne mijenja vaše dijete, samo otkriva koliko je zapravo snažno.”

Priča o Aliju Zekotiću podsjeća nas da hrabrost ne znači ne osjećati strah, već ići naprijed uprkos njemu.

U malenom dječaku iz Gornjeg Vakufa – Uskoplja, svako može prepoznati veliku
lekciju: da život, ma koliko zahtjevan bio, uvijek vrijedi živjeti s osmijehom.