Boj pod Banjom Lukom: Kako su Bošnjaci razbili Austrijance i sačuvali Bosnu

  • Delija

Priredio: Faruk Vele

Na današnji dan prije tačno 280 godina kod Banje Luke se odgrala čuvena bitka koju bosanskohercegovački historičari smatraju jednom od najvažnijih od brojnih u teškoj i krvavoj historiji naše zemlje.

Tim povodom INS donosi tekst čuvenog bh. historičara Hamdije Kreševljakovića iz knjige objavljene 1936. godine u izdanju Islamske dioničke štamparije, a povodom 200. godišnjice Boja pod Banjom Lukom. Tekst je preuzet iz „Kalendara Narodne uzdanice“:

Brod i Bijeljina

Rijetki su ratovi izmedu stambolskih sultana i bečkih česara za koje ne zna povijest Bosne, jer i ako se mnogi od njih nisu vodili na bosanskom teritoriju, ono su u njima sudjelovali sinovi Herceg-Bosne. U 16. i 17. stoljeću navaljivali su Turci na zemlje što stajahu pod vlašču bečkih česara, a u 18. stoljeću odbijali su njihove navale. Ovi potonji ratovi u najužoj su vezi s bosanskom prošlošću.

Po Tursku je najkatastrofalniji rat bio onaj što je počeo drugom opsadom Beča 1683. a završio mirom u Karlovcima 1699. Nakon strašnog poraza turske vojske kod Sente u rujnu 1697. provalio je princ Eugen Savojski do Sarajeva i pretvorivši ga u gomilu pepela povukao se preko Save. Ovaj veliki rat bacio je Bosnu u nazadak, jer su njegove posljedice bile teške.

Njih je naročito osjetila katolička crkva, jer je velik broj njenih vjernika prešao pod okrilje česara. Uslijed toga opustili su mnogi samostani i župe. Možda su posljedice ovog rata za katoličku crkvu teže no one nakon pada Bosne 1463.

Karlo VI. (1711.-1740.) vodio je dva rata s Turcima. Prvi put je ratovao kao saveznik Venecije, a drugi put kao saveznik ruske carice Ane. Prvi je rat završen na štetu Turske mirom u Požarevcu 1718, a drugi u korist Turske mirom u Beogradu 1739. godine.

Pored ostalog teritorija što ga je Turska izgubila požarevačkim mirom, pripao je Austriji dio Bosne uz desnu obalu Une i Save od Bosanskog Novog do ušča Drine u širini od 6 do 10 km.  Ova uska pruga bosanskog zembišta bila je za Austriju od osobite važnosti iz strategijskog razloga, jer je tako došla do vrlo povoljne granice. Tako su sva mjesta i sela uz ove rijeke došla pod Austriju od kojih su najvažnija: Kostajnica, Dubica, Gradlška, Kobaš, Brod i Bijeljina.

"Mudar čovik"

Drugi je rat trajao tri godine (1736-1739.), a najznamenitiji bojevi su bili 1737. Te godine navališe carevci na Bosnu s više strana. U Bosni su u to doba gospodarske prilike bile vrlo teške, uz to je harala kuga, a dobar dio bosanske vojske bijaše otišao na Perziju i Rusiju.

Delija - Navršilo se 280 godina od Boja pod Banja Lukom: Kako su Bošnjaci razbili Austrijance i sačuvali Bosnu

 S ovim stanjem upoznaćemo, se kasnije iz jednog mahzara.

U ovom vremenu bio je vezir na Bosni Ali paša Hekimoglu'), čovjek vrlo energičan, a u narodu je uživao simpatije kao malo koji carski namjesnik na ovom mjestu. Prije dolaska na Bosnu bio je veliki vezir. Savremeni kroničar fra Nikola Lašvanin piše, da je bio „čovik veoma mudar i u vojnički zanat razuman i kripak i po narod dobar". Bio je odličan državnik i vojskovoda. 1

Turski i kršćanski izvori o njemu samo najbolje govore. Upravo je zanimljivo kako je on znao predobiti u Bosni inače otporne elemente za se. Svaka njegova zapovijed općenito se slušala i bosanski vojnici dolazili su svi kao jedan na mjesto određenja, piše Dr. Prelog. Rijetko se to dogadalo pod kojim drugim vezirom 17. i 18. stoljeća. 2)

Iznimku u ovome čine vojnici Novog Pazara i Sjenice te nekih mjesta Hercegovine na lijevoj obali Neretve u god 1737.

„Toliku privrženost, kaže Bašagić, stekao je Ali-paša, što mu je bio običaj s malim i velikim, s vojnikom i beglerbegom, jednako postupati. Osim toga bio je pravedan do skrajnosti i uvijek je tražio savjeta od iskusnih begova i kapetana, a to sve je Bošnjacima imponiralo, jer se nijesu naučili na takve vezire nego samovoljne tvrdoglavce."

Bosanski vezir stolovao je u ovo doba u Travniku. Još od kraja 16. stoljeća ustrojene su po granicama ove pokrajine kapetanije, u kojim je bio određen broj plaćeničke vojske, kojom su zapovijedali kapetani. Njihova je briga bila čuvati granice, a uz to su vršili uhodarsku službu u susjednim mletačkim i austrijskim zemljama. U tom vremenu bila su sjedišta kapetana uz austrijsku granicu u Ostrovici, Bišću, Ostrošcu, Krupi, Novom, Kozarcu, Banjoj Luci, Kotor-Varoši, Doboju, Vranduku (kome spadaše Derventa), Gradašcu i Zvorniku.

Tokom 1737. godine stizali su Ali-paši u Travnik glasovi od ovih kapetana da se sprema velika carska vojska na Bosnu. Ali-paša je to javio velikom veziru Ahmed paši, koji je tada bio u Moldavskoj, i od njega mu stiže nalog da se drži pasivno kako ne bi dao povoda da se poremeti mir izmedu Turske i Austrije. I bez obzira na ovaj nalog velikog vezira poče Ali-paša raditi na svoju ruku, jer je imao posve pouzdane vijesti o pripremama Austrije.

Aii-paša sazva bosanske prvake na dogovor u Travnik. Tu bude zaključeno da se ne sluša nalog velikoga vezira, nego da se u slučaju navale carevaca Bošnjaci opru neprijatelju. U to ime izdao je Ali-paša bujruldije „da ako cesar počine rat, svak ima ustat na oružje i kadije i imam i spahije tko god more sablju pasat; ako bi tko ostao, da se ima obisit o vratima svoje kuće", piše Lašvanin.

Nije mi dosad dopao do ruke ni original ni prepis ovog naloga, ali sudeći po dvjema drugim istog vezira, izdanim u tom vremenu, točno je što piše ovaj kroničar, ali o vješanju o vratima nema spomena niti ga je moglo biti. Tako se eto Bošnjaci spremahu za rat protiv carevaca, bez znanja cara u Stambolu i protiv naloga velikog vezira, a u tome i leži važnost rada Ali-paše Hekimoglije.

Tko god može oružje nositi...

3. safera 1150. (2. lipanj 1737.) izdana je bujruldija o sakupljanju hrane za vojsku. Prema tome spomenuta odluka donešena je negdje krajem svibnja iste godine, Pogranični su kapetani dobili strog nalog da paze na svaki pokret carevaca i da o tome odmah jave u Travnik. Medutim je s raznih strana Bosne stizala vojska na travničko polje.

O tome piše Lašvanin ovo: „Međuto, dojdoše i odoše pašini ljudi po svoj Bosni i digoše sve malo i golemo tko god može oružje nositi i prid njima glavari starišine od mistah i Arnauti tu dojdoše i skupi se čudna vojska strahovita." 

Karlo Vl. pun nade u uspjeh, opremio je tri vojske protiv Turske, jer je već onda evropsku diplomaciju zanimalo pitanje diobe Turskog carstva, po kojoj bi Austrija dobila Bosnu, Srbiju i Vlašku. Glavnu vojsku vodio je maršal grof Fridrih Seckendorf na Srbiju, grof Oliver Wallis prede u Vlašku, a vrhovni zapovjednik vojske koja će operirati u Bosni bio je princ Josip Fridrich Sachsen-Hildburghausen.

U isti dan imala su četiri odjela preći bosansku granicu, jer je postojala namjera da se ova zemlja osvoji. Pukovnik Raunach pođe s 4.000 momaka, većinom graničara iz Like, na Ostrovicu; ban hrvatski Esterhazy pade pod tvrdi Buižm; princ Hildburghausen krenu s glavnom silom prema Banjoj Luci; pukovnik Valvasar navali na Lješnicu kraj Zvornika.

Iz tada austrijske Srbije krenuo je pukovnik Lentulus na Novi Pazar.

Prije nego pristupim prikazivanju Boja pod Banjom Lukom, gdje se bila slegla glavna austrijska sila, osvrnuću se ukratko na Ostrovicu i Lješnicu. Najprije je navalio Raunach na Ostrovicu 8. srpnja 1737. i počeo je tući. Zapovjednik ovoga grada bio je onda Mahmud-beg Kulenović.

Iz Ostrovice stigoše veziru u Travnik glasnici s mahzarom za pomoć, Ali-paša spremi odmah Pruščane, Jezerane i Travničane pod vodstvom Alibega Osmanpašića i zvorničkog kapetana Mehmedbega Fidahića.

Njima se po pašinom nalogu priključiše čete iz okoline Novog i Bišća. Na 19. srpnja  zametnuše Bošnjaci bitku s Raunachom i ljuto ga poraziše. U boju pade vođa Alibeg Osmanpašić. Među zarobljenim austrijskim časnicima bio je i grof Serens. Carevci su 12. VII iznenada navalili na Lješnicu, oplijenili je i zarobili do 400 žena i djece, a onda zapalivši ovo mjestance, navalili su na tvrdi Zvornik i stali ga opsijedati. Kad su o tom stigli glasi u Travnik, spremi Ali-paša onamo svoje delije i 5 bajraka sarajevskih janjičara s Ahmed-pašom na čelu.

U boju blizu Zvornika porazi Ahmed-paša carevce. Bilo je zarobljeno više časnika i vojnika, a mnogo ratnih sprava i municije dopade Bošnjacima kao ratni plijen.  Glavna sila kojom je zapovijedao princ Hildburghausen sakupila se u Pakracu i bližoj okolini, a bila je, prema službenom austrijanskom izvještaju, čiji naslovni list u faksimilu donosim ovdje (Relation), sastavljena od:

14 eskadrona kirasira.

21 eskadrona dragona,

5 eskadrona husara,

1 eskadrona Hrvata,

svega 41 eskadrona konjice. Zatim 13 bataljona pješaka,12 kumpanija grenadira i 6.660 hrvatskih graničara. Osim artiljerija i pioniri.

Generalitet te sile bio je slijedeći: Komandant: General-Feldmarschall Princ v. Hildburghausen;

General Feldmarschall-Lieutenanti:Romers, Muffling, Succov.

General-Majori:Bornes, Baranjaj, GdIdin, Gallar, Reizenstein, Gaisrugg

 General-ađutanti: Macquier, Marquis Spada, Grof Mantelli, Grof Bickelktz

 Ova je vojska mogla brojiti oko 20.000 boraca. 11. srpnja krene princ Hildburghausen iz Pakraca, 15. pređe Savu kod Gradiške, a od 16. do 18. stajao je kod tornja na tursko-austrijskoj međi, dok su se popravljali putevi za prevoz topova i raznih prevozila. Tu stigoše izbjeglice iz 300 turskih sela i izraziše pokornost bečkom česaru, kaže spomenuti izvještaj.

Delija - Navršilo se 280 godina od Boja pod Banja Lukom: Kako su Bošnjaci razbili Austrijance i sačuvali Bosnu

Delija

Na 19. srpnja stiže princ s vojskom u selo Kijevce, što leži na brežuljku, a tu ostade i sutradan. Odavle krene grof Milffling noću 20. s 1.000 konjanika i 3.000 pješaka drugim putem no što će drugi dan krenuti glavna sila. Na 21. bio je Milffling u Jurkovičima, a princ u Mašićima.

Prema već spomenutom izvještaju ova su dva mjesta udaljena jedno od drugog sahat hoda. Tu su saznali da su Turci pobili sve sumnjivce vlaške narodnosti, prije 2 dana na povlačenju prema Banjoj Luci. Turci su radije i to učinili nego da ih vide kao pripadnike cesarove.

Kod Jurkovića desio se prvi okršaj. 21. u jutro navale Bošnjaci iz šume pod zapovjedništvom banjalučkog vicekapetana na Mtifflingov odjel. U borbi što se tu zametnula ranio je Mafflinga kopljem banjalučki vicekapetan, ali je i on sam ostao mrtav na bojištu.

Kad navale Bošnjaci

Oko 120 Bošnjaka i 40 - 50 carevaca palo je u ovom okršaju. Bošnjaci se povukoše prema Banjoj Luci i odvedoše kao zarobljenika kapetana Domballa, koga spremiše Ali-paši u Travnik. Maffling podleže rani 22. rujna 1737. u Požegi. Iz jednog drugog izvora znamo da je banjalučki viceka-petan bio Salihaga, nekadašnji čehaja Mustafa paše Ferhatpašića. 4)

U brzom i neprekidnom maršu stiže princ 22. u Trn (Trnje polje), što leži podrug sata od Banje Luke. Odavle se s uzvisine vidjelo kako gori predgrađe Banje Luke, koje su upalili učesnici okršaja kod Jurkovića pri uzmaku. Iz Trna krene vojska u dvije kolone 24. srpnja i isti dan oko 10 sati stiže pred Banju Luku.

Princ Hildburghausen spremi odmah komandantu Banja Luke grofa Mantellia s jednim trubljačem, ali Banjalučani na njih otvoriše vatru i ovi se povrate neobavljena posla. Carevci su do 28. uglavnom mirovali, a za to su vrijeme iskopali opkop oko cijelog Donjeg Šehera.

Noću 28, postavljene su dvije baterije, sa po 12 topova na južnom brdu i otpočelo je bombardiranje.

Kako se opazilo da je razmak prevelik i da se s toga mjesta ne može nauditi banjalučkoj tvrđavi, to su slijedeće noć i postavljene druge dvije baterije pokraj jedne lijepe džamije i kule u blizini tvrdave i uz njih bacači mina. Tada je otvorena vatra na tvrđavu, ali su i Banjalučani žestoko odgovorili i tukli neprijatelje, što se i u izvješću ističe. Banjalučani su spremili glasnika u Travnik i zatražili pomoć. Ali paša im je opremio bivšeg sarajevskog muselima, lbrahimagu s gjunulujan-agom, koji su prije potpune opsade stigli u Banju Luku.

Carevci su se uvjerili da neće lako zauzeti tvrđavu, pa da je što jače opsjednu, sagrade 30. srpnja pontonski most i sretno prebace jedan dio vojske na desnu stranu Vrbasa i zauzmu ovaj dio mjesta. Tu zarobe kadiju (Landrichter), koji se bio upravo povratio od Ali-paše, od koga je tražio pomoć. Od njeg su saznali da četa stići između 30. VII i 5. VIII.

Kadija je pod pritiskom pokazao carevcima četiri puta kojima bi pomoć mogla stići. Do njegovih iskaza nisu mnogo držali, pa je odmah otpremljen konjički kapetan Kerekesch sa 100 konjanika sa strogim nalogom da u okolici od tri sata rekognoscira i da svaku neprijateljsku kretnju odmah javi. Međutim je i na desnoj strani napravljen opkop tako, da je cijeli Donji Šeher bio opasan opkopom koji je prekidao Vrbas.

Pomoć stiže

Delija - Navršilo se 280 godina od Boja pod Banja Lukom: Kako su Bošnjaci razbili Austrijance i sačuvali Bosnu

 Pontonski most sagrađen je negdje niže tvrđave. Noću 31. vraćala se jedna hrvatska četa s plijenom i udarivši krivim putem bila je napadnuta. Palo je pet ljudi.

Uslijed toga nastala je velika vika te je sva carska vojska skočila na noge. To je dalo povoda da su carevci otvorili topovsku vatru na tvrđavu na koju su Bošnjaci odmah odgovorili. Sve do zore trajala je topovska paljba s obje strane.

Na 1. kolovoza ispala je iz tvrdave četa od 150 ljudi učinila neuspjeli prepad na radnike i pionire. Od ovih 150 junačkih branitelja tvrđave 36 ih pade, 15 ih je zarobljeno, a ostali s ranjenicima pobjegoše u tvrđavu. Među zarobljenim

bio je jedan pop (Pfaff), od kog su carevci saznali, da je ovaj prepad učinjen, da bi onmogao ovako izaći iz grada, jer je određen da ode u Travnik Ali-paši i da zatraži što hitniju pomoć.

Stoga je on i zaostao zadnji, ne bi li se kako provukao, dok njegovi drugovi zametnu kavgu. Jedan domaći izvor govori o prepadima vršenitn iz tvrđave i o preobučenim delijama koji su vršili službu kurira. Sigurno je i ovaj pop bio jedan preobučeni delija, jer je upravo nemoguće vjerovati da bi ovakva dužnost bila povjerena jednom popu, a uz to popu nije bilo ni mjesta u opsjednutoj tvrđavi.

Slijedeći dan bilo je u carskoj vojsci veliko slavlje. Princ Hildburghausen primio je vijest od grofa Seckendorffa, da se Niš predao bez otpora 28. srpnja. U to ime održali su prije podne časnici „Te Deum laudarnus“, a na večer je cijela vojska obavila trostruko zasebno pucanje (Lauffeuer), a zatim je otvorena žestoka topovska vatra na tvrđavu iz koje se čula samo strašna vika i dreka.

Kad su još bačene i mine u tvrđavu, nastala je u njoj tišina, a carevci su držali da su ove mine napravile veliku štetu. I 3, kolovoza, kao i prijašnjih dana, trajala je žestoka paljba na tvrdavu i što bi carevci preko dana od badema porušili, to bi branitelji noću neprimjetno popravili. Isti je dan opaženo kako se na vrhovima južnog brda pojavi po jedan ili dva Bošnjaka i u času se opet izgube.

Bošnjak se ne predaje

Ovako nešto opaženo je prvi put i svakako neprijatelju nije bilo milo. Možda je ovo bio razlog te je princ Hildburghausen spremio na turskom jeziku napisani list zapovjedniku tvrđave Mehmedu Ćatiću (on ga zove Mehmed paša) sa datumom „3. august 1150" i poziva ga da na vjeru preda grad, inače će sve biti pod sablju okrenuto“. Umjesto odgovora posada je otvorila žestoku paljbu.

Osvanuo je i 4. kolovoza, nedjelja, dan Boja pod Banjom Lukom.

Taj je dan zlatnim slovima upisan u povijesti Bosne i Hercegovine. I prije no što pređemo na opisivanje ovog boja, valja nam dopratiti bosansku vojsku s Ali-pašom Hekimoglijom na čelu od Travnika do Banje Luke.

Na Travničkom polju skupila se Iijepa vojska sa svih strana s kojom je Ali-paša krenuo oko 20. preko Jajca i Varcara na Podrašnicu. Tu je ostao nekih 10 dana, da sačeka još i one, koji ne stigoše na Travničko polje. U Jajcu mu je predan kapetan Domball, koji bijaše zarobljen kod Jurkovića. Na Podrašnicu stigoše i pobjednici s Bilajskog polja i osloboditelji Ostrovice i Kulen-Vakufa s Muhamedbegom Fidahićem, najzasluženijim sinom ponosne Bosne ovih teških dana'). Paša je ove junake odlikovao po onovremenom običaju čelenkama i sjajnim odorama.

Dok je Ali-paša ovdje boravio, stigoše mu crni glasi sa skrajne granice junačke Krajine, od Cetina i tvrdog Bužima; prvi je opsjeo karlovački general grof JuraivHerberstein, a drugi ban hrvatski Esterhazy.

Ove su se vijesti silno neugodno dojmile Ali-paše jer, ako im pošalje pomoć, onda je pomršena osnova za oslobođenje Banje Luke, koja se teško drži. Odmah je sazvano vijeće prvaka i zaključeno je, da se oba grada prepuste sudbini.

S Podrašnice opremi Ali-paša Mehmedbega Fidahića sa svojim delijama, Travničanima, Duvnjacima, Varcaranima i Ključanima, da se približe Banjoj Luci, kako bi joj u najkritičnijem času pritekli u pornoč.

I kad se Mehmed-beg sam upoznao s pravim stanjem, odmah je javio paši, da se s ovako malo vojske ne smije ići u blizinu opsjednutog grada. Paša mu naredi da na dobro skrivenom mjestu sagradi splavove i kerepe, da se može vojska prebaciti na desnu obalti Vrbasa, što je Mehmedbeg  i učinio.

Krajiški kapetani

U najvećoj tajnosti sagrađen je prelaz preko Vrbasa negdje izmedu sela Bosića i Krmina, tri sata od Banje Luke.  S Podrašnice je vojska krenula u subotu 3. kolovoza. Prije toga održano je vijeće i utvrđen plan o putu i navali. U užem vijeću uz Ali-pašu bili su Sulejman ef. Musić R), defterdarski ćehaja, Hadži Mustafa ef., čehaja, čauš Mehmedaga, Mehmedbeg Mehmedpašić i Atlagić. Oni su uglavili definitivan plan po kome je vojska neopaženo stigla do pred Banju Luku. Kod Krmina prešla je vojska preko Vrbasa i odavle preko Ljubačeva, Memića, Bastasa i Ponira te se spustila niz Starčevicu „Širokim putem" na Banjalučko polje. U putu im se priključio i Mehmedbeg Fidahić.

Koliko je bilo boraca ne zna se točno, ali svakako ih je moglo biti oko 15.000.

U nedjelju 4. kolovoza spusti se ova vojska na Banjalučko polje.

Rasporedena je bila ovako: Na desnom krilu bio je Mehmedbeg Fidahić s krajiškim kapetanima, na lijevom alajbezi od četiri sandžaka sa zaimima i spahijama, a u centrumu Ali-paša s janjičarima i vojskom od 32 kadiluka (kotara), koju su predvodili kadije.  Oko podne zametne se strašna bitka i nakon dva sata Bošnjaci izvojšte pobjedu.

Od carevaca više se potopilo u Vrbasu, nego što je palo na bojnom polju. Do zapada sunca bilo je pet juriša, a kad je pao mrak carevci su se počeli povlačiti istim putem kojim su i došli. Strašan se boj bio oko mosta pokraj grada, dok su Bošnjaci prokrčili put do tvrđave. U dnevniku princa Hildburghausena zabilježeno je, da je viđeno kako se po pet carevaca hvatalo za jedan konjski rep, ne bi li tako umakli preko Vrbasa na drugu stranu.

U prvom su jurišu poginula tri konja pod Fidahićem, a on ranjen i gologlav s golom sabljom zaletio se među neprijatelje i živ se povratio. Kad mu Ali-paša dade svoga konja, dolamu i čelenku, i kad mu zamota ranu, on se opet postavi na čelo svog krita.

Samo s takvim junaštvom, kaže Bašagić, Bošnjaci su mogli tolikoj sili odoljeti. Također, velikim junaštvom istaknuo se, i s toga postao glasovit, Hadži Ahmed Kandelija iz Sarajeva 7), što je zabilježio i kroničar Bašeskija 8).

 On je, ne obziru ći se na svoje drugove, prvi navalio na neprijateljski tabor i na topove. Opis ove bitke po djelu kadije Omer ef. nešto se razlikuje od opisa u službenom austrijskom izvještaju. Ovaj izvještaj zna, da je poginulo oko 600 Bošnjaka i 300 400 carevaca, a preko 1.000 ih se utopilo u Vrbasu. Omer ef. o tim brojevima ne piše ništa. On samo zna, da je osim Banjalučana ranjeno oko 1200 Bošnjaka), koji su smješteni u sarajima Hasanbega Mustafapašića-Sokolovića u Donjem Šeheru.

Prema službenom austrijskom izvještaju našli su smrt na bojištu 2 pukovnika: Grof Halleweil v. Guido Stahrenberg i baron Bschikoffsky von Wolffenbt1ttel; 1 .major: baron Ottenfeld von Wolffenbilttel; 2 konjička kapetana: baron Antlau von Hamilton i Kevesty von Karoly; 5 kapetana: grof Herberstein Sch6ppler, Wichmann, grof Stallberg von Wolffenbttel i Chevallier St. just von Wuschletiz; 2 nadporu čnika: Osari von Khevenhuller Strogetsky von Dollone; 2 poručnika: Bornemissa i Oywary.

Ranjena su 3 kapetana: Willinger von Wuschletiz, Kornari von Dallone i Kolb von Khevenhilller i 3 poručnika: Reichlein von Wuschletiz, Sigfried von Jorger i Dtter von Dollone.

Odbrana Bužima

Carevci su ostavili na bojištu 12 topova, 3 lumbarde, 2300 šatora i baraka, 15.000 bureta baruta, više mušketa, sabalja, mnogo konja, volova i druge stoke. Nešto carevaca bilo je i zarobljeno").

Bošnjaci su gonili carevce pri povlaćenju 5., 6. i 7., a onda se i oni povukli. Na 8. stigli su carevci u Mašiće i tu ostadoše tri dana. Ovamo je stigao i konjički kapetan Kerekesch, koji je 30. srpnja poslan da uhodi bosansku vojsku. Izgubio je 11 ljudi. Iz Mašića krenu 12. ravno u Gradišku, gdje ostadoše do 20., a onda prešavši Savu pođoše prema Brodu. Tako je princ Hildburghausen sramotno napustio Bosnu u kojoj je proboravio pun mjesec dana, i to skupo platio.

Slično se dogodilo i Ludviku Badenskom, koji je 4. rujna 1688. zauzeo Banju Luku. čim su cesarovi ljudi čuli što se desilo princu 4. kolovoza, napustili su opsadu Cetina i Bužima. Ovdje moram napomenuti, da je zapovjednik Bužima Ahmed Bajraktarević više nego junački odbijao neprijateljske navale punih 14 dana sa šakom ljudi.

U obrani su učestvovale i žene kao i u Zvorniku. Dan nakon bitke održao je Ali-paša divan i sve istaknute junake darovao svečanim odorama i čelenkama. Do 2000 čelenaka podijeljeno je toga dana.

U rangu su promaknuti sarajevski muselim i za vrijeme opsade zapovjednik banjalučke tvrđave Ibrahimaga (postao je mirimiran), travnički kadija Ahmed ef., Sulejman ef Musić iz Sarajeva, Ibrahim paša Alipašić komandant Trebinja i bosanski alajbeg Ahmed. Posada u Banjoj Luci povišena je na 300 nefera, a izdat je i nalog da se porušeni bedemi poprave. Već 8. krenuo je Ali-paša preko Travnika u Sarajevo da odande priteče u pomoć Novom Pazaru i Užicu. Ispraćen je s velikim slavljem. S tvrđave su pucali svi topovi kao ono na 3. kolovoza, kad su nakon svečane zakletve odgovorili princu na njegov list da se niko živ predat neće...

 Dok je takve vojske

O vojsci koju je AIi-paša poveo na Banju Luku čuje se još i danas po Bosni po koja anegdota, naročito se mnogo priča o brzini kojom je svijet krenuo na obranu Banje Luke. Ovdje ću zabilježiti jedno, po moral vojske vrlo karakteristično, pričanje što sam ga čuo od Muhamed ef. Brave u Sarajevu 20. kolovoza 1936.

Kad je krenula vojska iz Travnika put Banje Luke, spremio je neki pop svoju kćer djevojku na put, kuda će proći vojska, davši joj raznih životnih namirnica da ih proda. Na polasku joj je rekao, da se ne protivi, ako neko ne bi platio i da se ne protivi ako bi je koji vojnik i uštinuo. Kad se djevojka povratila kući reče ocu, da je sve prodala i da je svako platio, a da je nije niko ni prstom nije taknuo.

Pop će na to: „Dok je takve vojske Švabo Bosne neće uzeti. Vratiće se odakle je i došao." — Ovo se priča i u Banjoj Luci, samo s tom razlikom, da je pred vojsku poslao više žena seljak Gugunović, vjerom katolik, iz nekog sela nedaleko Banje Luke...

Eto, takvi heroji su kroz stoljeća čuvali Bosnu.

 

 

Komentari (0)

Još uvijek nema komentara. Postavite prvi komentar!

Ostavi komentar