Kada nam ni dvije plate nisu dovoljne?

Kada nam ni dvije plate nisu dovoljne?

Piše: Muamer Tinjak (Preporod)

Posljednji rat koji je harao na ovim prostorima ostavio je teške posljedice po ekonomiju, privredu i ukupan razvoj za narednih stotinu godina.

Gotovo sve fabrike su uništene, ratom razorene ili opljačkane od strane agresora u ratu i privatizacijskih mešetara i lopova u miru.

Nepovoljni su uslovi za otvaranje manjih fabrika: visoke kamate, porezi i nelojalna konkurencija koja je posljedica nelegalnog uvoza koji curi na divljim graničnim prijelazima, neravnopravan položaj domaćih proizvođača i njihovih proizvoda i uvozne robe, nepostojanje stimulacije i poticaja domaćih proizvođača, nedostatak strateškog interesa za otkup poljoprivrednih proizvoda, nestajanje sela i seoske proizvodnje.

Postajemo rijetka država u svijetu koja nema selo i domaću proizvodnju, stotine hiljada hektara obradive površine stoji neobrađeno i to nikoga ne sekira. Niko više ne živi na selu, naprosto jer tamo više nije moguće opstati sam bez pomoći i poticaja države. Nije samo razlog da svi žele u grad, nego je osnovni problem što više nije moguć i održiv opstanak ljudi na selu. Ne postoji ili je nedovoljna podrška održivom povratku na selo, gašenje seoskih škola zbog nedostatka djece, nepostojanje ambulanti, pošta, ne razvijene autobuske linije i dr..

Pogrešan odnos prema nafaci

Nekada su ljudi jako dobro poznavali svoje mogućnosti i ekonomisali, odnosno racionalno su koristili svoje resurse. U kući se znalo kolika su mjesečna primanja i znalo se koliko i u koje namjene se može potrošiti.

Majke su sa očevima pravile plan potrošnje, pisalo se na papir i proračunavalo do u detalje. Imao se jedan korektan i odgovoran odnos prema svemu tome. U kući je vladalo zlatno pravilo da jedna osoba raspolaže novcem i nema nikakvog rasipanja. Jednostavno se gradio jedan ozbiljan i siguran pristup.

Danas, kada živimo u novijem dobu gdje su nam otvorene sve mogućnosti lažnog života, tako lažno i živimo. Zašto ovo kažemo pokušat ćemo objasniti u sljedećim redovima.

Veliki broj ljudi radi, ima redovnu platu i sve što uz to pripada. Međutim način na koji danas dobijamo platu i lični dohodak, preko komercijalnih banaka, od kada je ukinut Zavod za platni promet u velikoj mjeri je promijenio naš odnos prema novcu.

Više nisu naše mogućnosti samo ona plata koju dobijemo, nego nam se nekako u glavu uvrtila ideja da su naše mogućnosti mnogo veće, te smo počeli doživljavati odobrene limite u bankama kao vlastiti novac pa danas podignemo malo, sutra malo, dok ne potrošimo jedan odobreni limit a kad to učinimo pišemo zahtjev banci da nam odobri još više i još više, i tako se pomalo gubimo.

Misleći da nam je banka prijatelj i da radi za nas ( a banka u stvari radi samo za sebe), ne razmišljamo o kamatama koje se gomilaju, dugu koji se povećava, pa sljedeća plata ne može ni pokriti limit koji smo uzeli u minusu.

Nestade onog prijašnjeg, ozbiljnog i odgovornog odnosa prema životu i nafaci koju nam Allah daje. Više ništa nije promišljeno stavljeno na papir i proračunato i više ništa nije racionalno. Misli se da su ljudi prije bili zaostali pa nisu znali koristiti povlastice savremenog svijeta. Ne, oni nisu bili zaostali, nego su svemu tome pristupali sa oprezom i odgovornosti.

Postojao je plan trošenje kojeg danas nema. Mislilo se o budućnosti o čemu se danas ne misli, potrošačka mašinerija je pokrenuta i bojimo se da je zagospodarila našim umovima. Kupuju se stvari i koje su nam potrebne i koje nisu. Trgovine daju kredite u koje se lahko upuštamo, čini nam se da to što smo neku robu kupili na kredit, nećemo morati platiti kao da nam račun neće biti ispostavljen, a kada stignu računi onda se pravdamo: Ma nismo samo mi u kreditu cijeli je svijet u kreditu svi tako rade! Ne, samo neodgovorni tako rade, ne planiraju, neracionalno troše i hvataju se za glavu – ali kasno.

Kreditne kartice

Veliki broj ljudi je zapao u zamku povoljnosti i brzog stizanja do novca, korištenjem velikog broja kartica iz nekoliko komercijalnih banaka. Na kraju mjeseca sa jedne uplaćuju kredite na drugu, sa druge na treću i tako redom. Sve to izgleda divno, krasno, dok se u jednom trenutku ne probude i saberu da na tri ili četiri kartice imaju dug od nekoliko destina hiljada maraka, čude se odkud toliko. A dok je trošio nije razmišljao da će to neko morati vraćati. Svidi mi se džemper:

Hajdemo ga kupiti, eno divan trosjed hajdemo i njega, vidi, igračke za djecu može i to!- računajući da će to „najbolja prijateljica“ banka sve platiti, a kada dođe vrijeme plaćanja zabrinuto svi upitaju: Ko je to sve potrošio, nije ovo nešto u redu!, trči se u banku, provjerava a kad radnica banke na šalteru izlista karticu pa uporedi, vraća se kući razočaran „ubijen u pojam“, nalazi se u bezizlaznoj situaciji i tek pomalo uviđa opasnost zamke u koju je upao.

Tada se neki osvijeste i postane im jasno da se nešto mora poduzeti da tako više ne može. Na žalost, veći je broj onih koji nastavljaju, uzimajući sljedeću karticu iz nove banke, koja se u međuvremenu otvorila i sve dublje tonu.

Dugoročni krediti

Stambeni fond u našoj zemlji je od posljedica ratnih dejstava u velikoj mjeri uništen, smanjen i nedovoljan. Veliki broj mladih ljudi stupa u brak, zasniva porodicu. Nema više zajednica, svako želi da živi sam ali gdje i kako? Tu nastupa naša „stara prijateljica“ banka, koja nam nudi povoljne kredite od čijih kamata se u nesvijest pada, banke nam omogućavaju kupovinu stanova, kuća i drugih objekata. Ako uzmemo da nije bilo neke druge mogućnosti, pristajemo na to bez obzira što smo svjesni da jednu četvrtinu od ukupnog duga otprilike čine kamate, koje ćemo platiti banci u prve tri godine. Svjesni smo toga ali svjesni smo da nema druge mogućnosti, pa se nerado upuštamu u tu avanturu. Kada se uzme u obzir da se svakako određena cifra mora izdvajati za kiriju svakog mjeseca, pa kada plaćamo ratu za svoj stan i ne pada nam teško. Od dva zla biramo manje. Znamo da će nam nakon nekoliko godina ipak ostati stan i to nas tješi. Međutim, problem nastaje onda kad se naviknemo na plaćanje visoke rate kredita i to nam postane normalno, onda želimo još više.

Mogli bi kupiti i auto na kredit. Kako? Ima banka para. Ima banka a imaš li ti da to pokriješ! Odemo u banku i tamo nas obraduju – Možeš uzeti revolving kredit isplatiti stari i kupiti auto. Ovo liči na ona dva stara mudraca kada su razgovarali, kaže jedan: Jest lijep brate ovaj Mostar, da mi ga je kupiti!, a ovaj drugi će: Lahko ti je to, prodaj Sarajevo, kupi Mostar i ostat će ti još para!

Naime, u čemu je zamka – jeste nama banka dala mogućnost da kupimo auto novim kreditom i čak nam to predstavila povoljnim, jer su sada kamate malo povoljnije nego onda kada smo kupovali stan, ali već smo rekli da je u prve tri godine najveći dio kamata isplaćen, tako da banka ostvaruje čistu zaradu – dobila je svoj dio kroz kamate a prodaje vam novi kredit sa opet velikim iznosom novih kamata.

Samo što je kamata koju smo plaćali kada smo uzimali stan bila nužnost, koja nam nije draga a kamata koju za auto plaćamo je bez razloga nepotrebna i znak je našeg slabljenja i obolijevanja – ne smeta nam više što radimo za drugog, patimo i sebe i porodicu, samo da bismo bili dio nekog prestiža. Ovo je klasičan primjer kako stanje nužde (kredit na stan) prelazi u stanje suvišne i nepotrebne navike (kredit za stvari sa izloga).

Nafaka u Kur’anu i hadisu

Vjernik se nikada ne plaši za nafaku, on čvrsto vjeruje u Allahovu milost i opskrbu (Er-Rizk), zna da je Allah dž. š., najbolji opskrbitelj i da je jedno od Allahovih lijepih imena Rezzak, onaj koji najbolju i najsigurniju opskrbu daje.

Svoju opskrbu trebamo zaraditi:

– svojim radom:

Poslanik kaže: Tražiti opskrbu i zarađivati sredstva za život, dužnost je svakog muslimana i muslimanke. (Od Ibn Abbasa)

– svojim ponašanjem:

Čovjek može biti lišen svoje nafake zbog grijeha koje čini. (Hadis prenosi Ebu Musaa)

– i svojim odnosom prema samoj nafaci:

Uzvišeni kaže: “…jer su rasipnici braća šejtanova.” (17:27), a to su oni koji slijede šejtane i slušaju ih, “šejtani podržavaju u zabludi”, tj. uljepšavaju im grijehe i potiču ih na njih, pomažući ih tako u neznanju i gluposti, “i nikako ne prestaju”.

Iz prethodnih ajeta i hadisa jasno se vidi da i od nas mnogo zavisi kakva će nam biti nafaka, da li čvrsto vjerujemo da je Allah dž. š., izvor nafake, jesmo li mu na tome zahvalni ili činimo grijehe i rasipamo i na taj se način svrstavamo u kako Kur’an kaže šejtanovu braću. Pravi muslimani u nafaku (Er-Rizk) vjeruju, a Kesb-rad, privređivanje, posao i štednja su im: farz, dužnost i obaveza.

Iskreni vjernici su svjesni da je Allah dž.š. vlasnik svih stvari, da nam on daje sve što imamo i da nam to može uzeti kada hoće isto kako nam je i dao. Samo pohlepni i sebični misle za ono što posjeduju da su to oni ostvarili (stvorili), ne znaju da tako misleći i govoreći samo čine grijeh i svoju nafaku tjeraju od sebe.

Pravi vjernik će se mnogo manje osjećati nesigurno u današnjoj situaciji ekonomske krize, jer on naprosto vjeruje u Allahovu pomoć, vjeruje da je Allah dž.š., vlasnik svih stvari, a mi samo njihovi privremeni korisnici, i vjeruje da je Allah dž.š., stvarni izvor nafake, što mu sigurno ulijeva snagu, volju i povjerenje. Smiruje ga i daje mu do znanja da ga samo rad i uzdanje u Allahovu pomoć mogu izvući i spasiti iz svake krize pa i ove.

Možemo samo slutiti u kakvom strahu i nesigurnosti žive ljudi koji ne vjeruju u Allahovu pomoć i koji ne vjeruju da je Allah Vlasnik i Gospodar svih stvari i Izvor nafake. Milioni ljudi na zapadu strahuju kako će preživjeti, jer nemaju odgovor koji ima musliman u ovakvim situacijama. Teško je i zamisliti šta su sve spremni učiniti i u čemu potražiti pomoć.

Nedavno se desio nemili (tragičan) događaj u SAD-u, u kojem je čovjek afroameričkog porijekla zbog otkaza koji je dobio na poslu i vjerovatno kredita koje je imao, iz straha od neimaštine ubio svoje petoro djece, suprugu i sebe, vidjevši jedini izlaz iz te situacije u tome.

Vjernik sebe nikada ne smije dovesti u situaciju da šejtan u njegovo srce unese strah, nesigurnost i polepu.

Poslanik kaže:

Onoga ko živi umjereno Allah će obogatiti, ko rasipa svoj imetak, Allah će ga osiromašiti

ko bude skroman i ponizan, Allah će ga uzvisiti, a ko se oholi (i omalovažava druge ljude) Allah će ga poniziti. (Prenosi Ibn Madže od Ibn Amra)

A na drugom mjestu Poslanik kaže:

Džibril mi je u srce stavio poruku da niko neće umrijeti dok ne ispuni rok svoga življenja i ne iscrpi svoju nafaku. Bojite se Allaha i nafaku na dozvoljen način trošite.

Nemojte da vas zastoj nafake navede da je tražite grijehom (haramom) budući da se ono što je od Allaha ne može dobiti, osim pokornošću Njemu. (Od Ibn Umame)

Zato za muslimana nema straha od neimaštine, Allah će dati nafaku svima koji je budu zaslužili. Za nafakom ne trebamo trčati jer se može desiti da je iz te pohlepe nikada ne stignemo, u nafaku treba vjerovati i ona će sama nas pronaći, shodno sljedećem hadisu:

Uistinu nafaka traži čovjeka više nego što ga traži smrt. (Prenosi Taberani od Ebu Derdaa).

Allah Uzvišeni naređuje umjerenost u životu, smatra škrtost negativnim svojstvom i zabranjuje rasipništvo: “Ne drži ruku svoju stisnutu”, tj. ne budi škrtac koji nikome ništa ne daje:

“…a ni posve otvorenu – da ne bi prijekor zaslužio i bez ičega ostao “(El-Isra 29.),
tj. ne pretjeruj u dijeljenju tako da podijeliš više nego što treba, pa ćeš, ukoliko škrt budeš, biti prekoren i grđen, a ukoliko previše dijeliš, ostat ćeš bez ičega što bi mogao podijeliti.

“Gospodar tvoj pruža obilnu opskrbu onome kome hoće, a i ograničava je, jer zna i vidi robove Svoje.” (El-Isra 30.)

Allah dž.š., daje opskrbu kome hoće a uskraćuje je kome i kada hoće. On je naš Stvoritelj i najbolje nas poznaje i vidi šta mi radimo, jesmo li zaslužili nafaku ili ne.

Uzvišeni Allah potvrđuje da je Njegova obaveza opskrba svih živih bića; na kopnu, moru i u zraku.

“Na zemlji nema nijednog živog bića, a da ga Allah ne hrani. On zna gdje će koje boraviti i gdje će sahranjeno biti. Sve to ima u jasnoj Knjizi.” (Hud 6.)

Uzvišeni kaže svom Poslaniku Muhammedu, s.a.v.s.: Ti ne gledaj na one što u raskoši žive i na blagodati u kojima se nalaze. Sve su to prolazni ukrasi kojima ih kušamo. Malo je Mojih zahvalnih robova.

Naredi porodici svojoj da obavljaju namaz i ustraj u tome! Mi ne tražimo od tebe opskrbu, Mi tebe opskrbljujemo! A samo one koji se budu Allaha bojali i grijeha klonili čeka lijep svršetak.” (Taha 132.)

Poslanik nam poručuje: Ko želi da mu se proširi nafaka i produži život neka sa svojom rodbinom održava dobre rodbinske odnose. (Mutefekun alejhi)

Ovo nam je najbolja poruka da naša nafaka zavisi od nas samih, od odnosa prema Allahu dž.š.,prema svojim ibadetima i prema svojim dužnostima.

Komentari (0)

Još uvijek nema komentara. Postavite prvi komentar!

Ostavi komentar