Uoči presude u slučaju „Prlić i ostali": Čujete li glasove žrtava?

Uoči presude u slučaju „Prlić i ostali": Čujete li glasove žrtava?

Krajem ovog mjeseca, tačnije 29. novembra, Haški tribunal će izreći pravosnažnu presudu u slučaju „Prlić i ostali“, odnosno bivšim visokim vojnim i političkim zvaničnicima  tzv. Herceg-Bosne za užasne ratne zločine na tlu te zamišljene paradržavne tvorevine, prenosi bh. informativni servis INS.

Podsjećamo na veoma snažnu završnu riječ koje je početkom 2011. godine izno haški tužitelje Keneth Scott na kraju suđenja.

Prenosimo dijelov njegovih završnih riječi:

Ljudska rasa ima problem. Nakon svakog ciklusa užasnog nasilja, kažemo nikad više. Mi ovo ne možemo zaboraviti. Mi ovo nećemo zaboraviti. Ali mi to činimo. Mi to činimo. Mi zaboravljamo. Nikad više – do sljedećeg puta. I onda opet do sljedećeg puta. Holokaust. Kambodža. Jugoslavija. Ruanda. Siera Leone. Darfur. Ovo je vaša najbolja šansa časni sude da kažete: “Nikad više.” I da to zaista mislite: “Nećemo ovo tolerirati.” Nismo mogli zaustaviti ono što se zadnji put dogodilo, ali možemo ove ljude smatrati i učiniti odgovornima.

Čuli smo optužene.

Sjećate li se žrtava?

U protekle četiri i po godine vi ste vidjeli i slušali optužene. Katkada skoro svaki dan. Vjerovatno se svi sjećamo kako je gospodin Stojić ustao i kazao svima u sudnici da mu se rodio unuk.

Kao što sam i govorio zadnjih nekoliko mjeseci ja sam se često pitao, kako je moglo biti da smo tokom cijelog suđenja imali šest predstavnika žrtava koji sjede onako iza Tužiteljstva, kako optuženi sjede iza odvjetnika.

Možda bi jedan od njih jednoga dana ustao, i rekao ili rekla:

“Možda bih ja danas bila baka da mi kći nije poginula u Mostaru.”

Ili: “Danas bi mi sinu bio 37. Rođendan, da nije umro u logoru HVO-a.”

Sjećate li se žrtava?

Čujete li njihov glas?

Mandat Vijeća sigurnosti ne nalaže Međunarodnome sudu za bivšu Jugoslaviju samo kazneni progon ljudi koji potežu obarače ili sami pucaju, nego da privede pravdi one koji su najodgovorniji, a što znači ljude na daleko višoj razini.

No, pitam se nije li katkada, nije li često lakše izreći tešku kaznu čovjeku poput siledžije Gorana Jelisića, koji je osuđen na 40 godina zatvora, zato što je u više navrata osobno povukao obarač i pogubio jedan broj zatvorenika nesrpske narodnosti koje su držali u srpskome logoru Luka 1992, nego jednome civilnom ili vojnom vođi, koji ljude poput Jelisića dovode u situaciju u kojoj se stotine ili tisuće takvih užasnih zlodjela počini. Ja vam kažem časni suci, u vezi sa ovim optuženim, oni izgledaju poput ljudi koji idu u crkvu nedjeljom. Ali, kada su činili što su činili. Kada su postavljali, promicali, poticali, naređivali i podupirali etničko čišćenje, bili su samo siledžije, nimalo bolji od Gorana Jelisića.

Čujete li glasove? Časni sude: čujete li glasove? Glasove žrtava?

Čujete ih iz Gornjega Vakufa. Iz Jablanice. Iz Mostara. Iz Stoca. Sa Heliodroma. Iz Dretelja. Iz Gabele. Iz Ljubuškoga. A nisu sve to glasovi Muslimana. Čuju se i glasovi Hrvata. Hrvatskih žrtava.

Čujete li glasove časni suci? Čujete li glasove?

Mi držimo određenu moć kao pomoćnici bespomoćnih da se žrtvama učini pravda.

Ponovit ću. Mi držimo određenu moć, kao pomoćnici bespomoćnih, da se žrtvama učini pravda.

Mi moramo kao pomoćnici djelovati u njihovo ime. Tražeći pravdu. Čineći pravdu. Da bismo nemoćnima udijelili moć.

Čujete li glasove žrtava?

Oni vape za pravdom.

Komentari (0)

Još uvijek nema komentara. Postavite prvi komentar!

Ostavi komentar