Priča jednog roditelja: Psihopatski model obrazovanja društva

Priča jednog roditelja: Psihopatski model obrazovanja društva

Piše: Nedžad Eminagić

Naš sistem osnovnog obrazovanja u ovom trenutku je samo jedan poligon za iskazivanje nevjerovatnih stručnih kvaliteta i ambicija neprepoznatih naučnika, pisaca udžbenika.

Sistem nije namijenjen prosječnom djetetu, kakvih je većina, već idealnom, svestranom stručnjaku, arhetipski zamišljenom, koji je već u samom startu svoje "profesionalne karijere" talentiran za sve.

Sistem naopačke

Sistem je, evidentno, naopačke orjentisan.

On je posvećen vrhu zgrade, anteni na krovu Empire State building-a, a ne građenju kvalitetne baze osnovnih znanja.

Građenje kuće od krova, isprojektovane za najveće visine, gdje temelj u startu mora da podnese nosivost 100+ spratova, bez znanja koliko će ta zgrada biti visoka.

Sistem nije posvećen temeljenju osnovnih znanja, već je posvećen onoj zadnjoj tački na vrhu antene koju dijete mora da dosegne već u samom startu.

Jer, da je posvećen temelju, pošlo bi se valjda od toga šta dijete koje završi osnovnu školu može da radi sa tom školom?

Prema sadašnjem stanju stvari, ono može da bude domar, fizički radnik, čistačica, itd.

Naravno da osnovno obrazovanje ne treba banalizirati i pretpostavljati da će dijete biti čistač ulica, i spremati ga za to, ali ga ne treba ni idealizirati i pretpostavljati da će ono biti akademik, nuklarni fizičar i slavni matematičar. Nikola Tesla, kojem se svi divimo, zasigurno nije imao stoti dio današnjeg osnovnog obrazovanja, ali je očito dobio širinu pogleda, kao i mnoga djeca iz seoskih škola čija otkrića danas baštinimo.

Naš sistem, iskompleksiran tim velikanima, želi da već na završetku srednje škole ima proizvedenog Nikolu Teslu, Anštajna, Mikelanđela.

Možda ipak, umjesto toga, treba u osnovnoj školi pružiti djetetu upravo onoliko znanja koje će mu omogućiti da shvati osnovne postavke svijeta koji ga okružuje, i da stekne osnovne veze, armature, koje će taj temelj vezati za dalju nadogradnju.

Možda bi bilo bolje da je obrazovanje shvaćeno ne kao dizanje kule u oblake, već kao zauzimanje površine za zgradu, a da zgrada koja se uzdigne na tim temeljima bude ono što čovjek postigne svojim znanjem.

Zbog ovakvog stava, mi imamo pojavu da se kod nas, samim završavanjem škole, smatra da je čovjek postigao cilj. Naši ljudi ne shvataju školu kao sredstvo za postizanje cilja. Sjećam se svog rođaka koji je završivši srednju školu mislio da se svijet otvorio pred njim. Ni danas nema posla, a bilo je to prije "ihihi godina".

Ako bismo uspostavili neki objektivni kriterij, tek tada bismo mogli utvrđivati šta u našim školskim programima zaista treba djeci za taj nivo obrazovanja, i za usvajanje osnovnih pojmova za ono što će dalje naići kroz školovanje.

Npr., šta će značiti djetetu, koje u osnovnoj školi, u udžbeniku Geografije, nađe da u Gruziji imaju "blatovulkani"? Kakva je primjenjiva vrijednost toga u budućem životu? Kakvu široku kulturu on stiče tom informacijom, tom spoznajom, ili je to parazitarna informacija, izvan svakog konteksta, koja je samo zauzela jednu memorijsku liniju u dječijem mozgiću?

Blatovulkani

Zašto blatovulkani, ma šta to značilo?

Zašto ne smaragdna špilja gdje kroz more prodire sunčeva svjetlost, zašto ne lista najljepših plaža na svijetu, zašto ne Maču Piču, zašto ne neobjašnjivi zidovi Inka, hiljadama kilometara dugi prastari putevi... Sve ono što će zaintrigirati dječiji um i neće ga pretvoriti u kratkovido pile kojem je vrhunac spoznaje sedmična utakmica, a predviđanja sportska prognoza?

Šta je to tako fascinantno i poučno u tim blatovulkanima?

Zašto se toliko pažnje pridaje zemljama, državama, njihovoj privredi, stanovništvu, zašto nema lekcija "Vulkani svijeta", "Svjetski okeani", "Najveće rijeke svijeta", "Najveći rudnici svijeta", "Najveće geološke katastrofe", "Kišne šume", "Pustinje svijeta", "Najveće dubine".

Zašto ne odgojiti čovjeka širokih pogleda i otvorenog duha, kojem će biti radost svaka nova spoznaja, već odgajamo banaliste zadovoljne svakodnevnom pojavnošću?

Šta će tom osnovcu, budućem portiru, značiti te svjetske privrede, koje se skrše u samo jednom danu, padom berze? Gdje jedan običan događaj, pad cijene žita, ili ptičija gripa, preko noći totalno promijeni ekonomsku i demografsku sliku.

23031567_502271810143585_5312664676146259755_n.jpg - Priča jednog roditelja: Psihopatski model obrazovanja društva

Zašto ne odgajamo ljude koji će shvatati svijet svakog trenutka?

Uvijek me fasciniralo kako američka djeca ručno prave leće za teleskope, lansiraju svoje male rakete, idu u prirodu, kopaju kamenje, jednostavno posmatraju svijet i shvataju ga. Njihov pogled je usmjeren u budućnost.

Naša djeca idu da obilaze mjesta bitaka, u prirodu idu samo da bi tamo okrenuli kakav roštilj, pećina se boje da ne bi upali u rupu, penjanja se boje da ne bi pali, plivanja se boje da ne bi potonuli...

UČENJA SE BOJE JER SE BOJE NEUSPJEHA U ŽIVOTU

Kod nas djeca ne "propadnu u životu", već propadnu već u osnovnoj školi. Ona tako uče, tako im je usađeno, da se "propada u životu" već u osnovnoj školi, ta famozna prokleta matura, i ko je izmisli, je prva propast naše djece.

Naš pokvareni nastavnik, kada "zavali kečinu", ne razmišlja da za tu jednu jedinicu treba pet petica da se ispravi, i da prokletnik mijenja sudbinu djeteta, nezrelog frontalnog režnja, odlučuje hoće li kositi, ili vodu nositi. Nema kod nas za neurađenu zadaću da se zadaje pisanje na tabli stotinu puta, već se daje jedinica. A budimo iskreni, nema ni psiholoških profila nastavnika, i da li su neki uopšte sposobni da to rade.

Ta "propast u životu" se ne sastoji u drogiranju i opijanju, već u tome da će umjesto da se bude ljekar, inžinjer, biće se frizer, prodavač, vozač, pa i smetljar.

Radiće se "teške i prljave poslove", neuzubillah!

Onda ta ista djeca, sa završenim zanatima, školama, pa i fakultetima, odu "u inostranstvo", i rade sve te "sramne poslove", ne stideći se.

Zašto mi svjesno i namjerno ugrađujemo duh čovjeka koji je u startu "utučen u pojam"?

Zašto našu djecu na likovnom obrazovanju ne uče KAKO DA NACRTAJU, već ih ocjenjuju kako crtaju? Pun je internet dobronamjernih, besplatnih uputstava kako nacrtati nešto, npr. čovjeka, cvijet, kuću? Šta treba, da izvlači iz sebe nekakve skrivene talente, da bude samouk u sviranju gitare, zna strane jezike niotkud?

Korak po korak, nekakav nepoznati, anonimni stranac na Youtube nesebično ti pokazuje kako neku liniju povući, uči te stranim jezicima, pomaže ti. A onaj ko je plaćen da to učini, on te vaga kao stoku na stočnoj vazi?

Škartiranje mozgića

Jednostavan je odgovor, nismo PLEMENITO DRUŠTVO.
Zašto u matematici ne uče djecu KAKO RJEŠAVATI neke probleme, već postavljaju logičke zamke da djeca deduktivno, sami zaključuju i traže rješenja.

Zato što ovdje nije osnovna postavka da što više učesnika stigne na cilj, to je uspjeh veći, već se u samom početku, u osnovnoj školi, filtriraju ti nerazvijeni i nedorasli mozgići.

Sortiraju se i škartiraju kao na traci.

Prva klasa, druga klasa, treća klasa, škart.

Kod nas ne postoji "sklonost prema nečemu". Mi priznajemo samo i isključivo mozak koji mora da bude sposoban baš za sve.

Da lijepo pjeva, skače, slika, računa, erudita...

To što su studije jasno pokazale da su različiti dijelovi mozga zaduženi za različite oblasti života, koje mi nazivamo naukama, to nama ne znači ništa. Može biti vrhunski nadaren za biologiju, jezik, slikanje, ali, ako računa slabo, onda je on prosječan.

Ta jedna jedinica matematički "uprosječi" dijete.

Naš sistem je savršena mašina za uprosječivanje djece.
Cijeli niz predmeta kod nas je bespotrebno orjentisan na matematiku. Umjesto da nauči šta je valencija, ono mora da izračunava valencije. Pa stani bolan, ti neosjećajni stvore koji si pisao knjigu, to je bolan dijete iz osnovne škole, nije Hemijski tehničar-analitičar iz Treće gimnazije. Šta on bolan ima od tvoje valencije kad je ni hemijski tehničar ne računa, već hemijski inžinjer.

Naše dijete, u osnovnoj školi, RAČUNA, raspored elektrona po elektronskim ljuskama. Na stranu što je to izračunata stvar koja se već može naći u periodnom sistemu. Namjesto da ono samo dobije spoznaju da postoji atom, kakva mu je osnovna građa, ono u osnovnoj školi RAČUNA kako su raspoređeni elektroni.

Dobro, šta se hoće? Da kad krene u srednju školu, da ga odmah zaposle u CERN-u?

U trećem razredu bio je zadatak, gdje treba "logički iznaći rješenje", ustvari, svede se sve na to da treba izračunati ukupnu dužinu ograde nekakvog igrališta prostim sabiranjem dužina. Ali, zamaskirano je to u "zadatak-zamku" kakvih su prepune naše knjige.

Nema ono tipa "ovako se računa ova vrsta zadataka...", nego ti, brale, iskopa rupu, prekrije je lišćem, pa kaže "e sad prošetaj do tamo". I imamo groblje djece nabijene na šiljke u tim vučjim trapovima.

Što će nam to? Zašto takva sistemska psihopatija? Ko to, i čime može obrazložiti? Nekakvim društvenim razvojem? Pa gdje su nam ti naučni radovi, evo barem nam doktora nauka ne nedostaje. Gdje su ta istraživanja? Čemu to? Čemu takav psihopatski pristup sistema odgoju vlastite djece-građana?

U osnovnoj školi, Francuska buržoaska revolucija u udžbeniku Historije opisana je bolje nego sam je sa polagao na Pravnom fakultetu. Kolonijalizam, kao sistem odnosa, da dijete shvati to podjarmljivanje, skoro pa nije pojašnjen, ali je zato uspostava i razvoj kolonija razrađen da je to meni bilo otkrovenje.

Čemu to služi?

Ja, sa fakultetom, tek sam spremajući historiju sa kćerkom shvatio neke globalne odnose.

Bilogija, genetika? Moja supruga, ljekar, morala je da ponovi genetiku da bi mogla kćerci da pojasni o čemu se tu radi. Opisano je na takvom nivou kakav ja nisam imao u medicinskoj školi.

Nekad se zapitam, kao da su sve iz srednje škole nagurali u osnovnu, pa ljudi, hoće li išta za srednju školu ostati?

Kako pojasniti logiku gdje prvačić, po školskom planu i programu, treba do kraja prvog razreda da usvoji čitanje i pisanje na jednom pismu, a obavezni smo kupiti knjigu engleskog jezika koja košta 20 KM? Znači djetetu koje tek uči da čita kupujemo knjigu stranog jezika koju ono ne zna da čita?

Ljudi, šta treba da utvrdimo da mi imamo psihopatski zasnovan obrazovni sistem? Je li iko od vas vidio famoznu vjetrenjaču iz Tehničkog? Koji poremećaj je to mogao smisliti, da to djeca crtaju? Pa u mašinskoj školi to bi bio zahtjevniji tehnički zadatak, a ne u osnovnoj školi.

Ima li iko normalan da uzme one naše knjige OTO, Opšte tehničko vaspitanje, i uporedi sa ovim umobolijama danas? Ali zato domaćinstva više nema, i naše Perić Natalije koja nas je naučila kako da šijemo.

Ja se sjećam da smo učili vrste turpija, i onako, malo smo rezali, malo turpijali, a ovo danas...??? Projektni biro.

O svakom bi se predmetu moglo ovako razgovarati, ali očito da tog osnovnog kriterija mi nemamo. Kriterija kojim ćemo mjeriti udžbenike i programe po kojima su napisani.

Građani treba da odluče šta će djeca učiti, a ne polupismeni uhljebi koji imaju potrebu da dokazuju pamet. Taj kriterij ne može biti stvar nekakvog ministarstva, to je stvar cijelog društva. To treba raskupusati. Djeca su u školu došla da dobiju upotrebljiva znanja, makar ona bila o apstraktnim stvarima, a ne da budu sortirana i vagana ko stoka na vagi.

Sve ovo će se promijeniti kada budemo imali svjesne profesore univerziteta, koji će uzeti udžbenike iz svoje oblasti i reći šta je tu suvišno, i šta za koji nivo obrazovanja treba. Jer kako je sada stanje stvari, uništavamo djecu.

Zašto matura iz istih predmeta za sve? Zašto matura ne bude iz onih oblasti za koje se dijete opredijeli? One u kojoj ima najviše šansi?

Nećemo daleko stići kako smo krenuli, osim u formalizam i licemjerje, u kojem se već topimo.

Nećemo, jer uticaja na naše društvu nemaju ljudi širokih pogleda, već uskogrudi ljudi. Oni koji vole da komšiji crkne krava, koji se boje "da im neko ne ukrade znanje", "šta ću ja ako tebe podignem"?

Uskogrudi sistem u kojem nema dijeljenja ideja.

Komentari (1)

  • Sabina Šehović

    02.11.2017 18:24

    Komentar na osvrt na obrazovanje

Pročitaj sve komentare (1)

Ostavi komentar